El Paso – Lordsburg: skok do Meksika
14 travnja, 2022
2. 14-32: Težina za popi….
19 travnja, 2022
Već oko 4 sam se ustao i polako počeo sa spremanjem stvari u ruksak. Nisam do ovog trenutka imao sve stvari na jednom mjestu pa da ih natrpam unutra i isprobam težinu. Da sam to učinio u Zagrebu vjerojatno bih odustao od snimanja ili svega. Ovako, nisam imao previše opcija. S bojazni sam uzeo ruksak i, malo je reći, ostao preneražen. Ovo čudo je daleko preko 20 kg. Ali nema povratka, znao sam da će biti teško.
U 6:15 sam bio na dogovorenom mjestu gdje sam se utrpao u Dodge RAM zajedno s još petoricom. Ima li Evropljana, upitah radoznalo. Ne. Sve Ameri. Iz Hrvatske si, upita jedan. Do you have šljiva? Prijateljevao je s Hrvatima pa su ga navukli na žestinu.
Dugo smo se vozili. Postajalo mi je jasno zašto je cijena prijevoza 140$. Vrijedi svakog centa. Rentaju vozila, plaćaju vozače, krpaju gume, gorivo, a u cijeni je i voda koju ću piti sljedećih 5 dana…..
A onda smo stigli. Uzbuđenje je bilo u zraku. Svatko je opalio jednu fotku pred spomenikom, pa onda jedna zajednička.
Nakon fotkanja svi su pomalo kretali. Ostao sam zadnji da snimim okolinu i svoj početak.
Još je bilo jutro i ne toliko vruće. Krenuo sam po sjećanju na kalifornijsku pustinju. Dakako, snimao sam i zabavljao se na svoj način. Nakon kojih sat vremena u hladovini su sjedila dva brata. Stariji muškarci iz Iowe. Pozvali su me da se pridružim u odmoru na što sam pristao. Svačeg smo se dotakli pa je razgovor bio zanimljiv. Šteta, više ih nisam susretao.
S obzirom da je u nastavku bilo izuzetno teško naći hladovinu, a temperatura je neumoljivo rasla, preskočio sam obrok i to se, u kombinaciji s vrućinom, pokazalo kao prijelomni trenutak dana. Naglo sam izgubio energiju, a vrućina me primila za gušu.
Našao sam i neki hlad, najeo se, ali hodanje po koritu presušile rijeke se pokazalo kao pain in the ass. Ipak, snašao sam se i rashladio u rupi u koritu rijeke. Bijaše osvježavajuće.
Nakon tog odmora stvari nisu bile dobre. Umor, bolovi, paklena vrućina, pijesak i kamenje koje propadaju pod nogama, topla voda u bocama….. Jednom riječju – sranje.
Kasno poslijepodne sam stigao do water cachea 1 i uz ostale hikere postavio šator. Ležao sam posve izmožden. Znam da se u Hrvatskoj nisam predobro pripremio, ali ovo nisam očekivao. Niti ovolike temperature niti izmoždenost. CDT mi je nabio šaku u trbuh. CDT me želi naguzit. Znam da to ima veze i s 5 kg bonus video opreme, ali svejedno. Čini se da ću morati proći kroz bolnu tranziciju prehodavanja umora i boli from the scratch. Idem spavati.
Ocjena dana: 3/10
