Probudio sam se s ostalim hikerima, no Scout mi je rekao da Koreanci dolaze tek u 7:30. Pricekao sam ih i krenuli smo prema Campou. Za vrijeme vožnje sam ih iz radoznalosti pitao koliko imaju vode po glavi. Rekoše 1 litru. Ostao sam u šoku. Ja nosim 6 i pribojavam se dehidracije, a oni po jednu. Sljedećih nekoliko minuta sam ih doslovno molio da kupe vode jer da bi moglo propast cijelo snimanje. Objasnio sam im da hodamo 20 milja bez vode i to u dva dana, što znači da trebamo vodu za kuhanje i eventualno sitno pranje. Bili su neumoljivi, štoviše, smijali su mi se. Rekoh im dobro, ja sam vas upozorio i moju vodu nećete dobiti.
Kada smo stigli kod Southern terminusa prvo smo se fotografirali, porazgovarali s ostalim hikerima, a onda je počelo snimanje. Krenuli smo s hodnjom oko 9.
Ruksak sa 6 litara vode i oko 3.5 kile hrane (tako puno jer se učim što valja, što ne i koliko je što hranjivo) je težio oko 21 kg. Težina ruksaka mi je bila opsesija i strah zadnjih pet dana. Sada sam ga teglio. Bilo je teško, ramena otpadaju, ali sve štima: koljena, stopala, leđa. Sve radi besprijekorno. Čini se da je tromjesečni trening i prijeđenih 750 km urodio plodom.
Kako smo odmicali čuli smo se putem Motorole s logističarima. Rekli su da je ekipa jedan, koja krenula dan ranije na izmaku snaga jer nemaju vode, pa su odlučili donijeti vodu ekipi negdje na trail. Samo sam se smješkao uz neizostavni: told you so.
Nakon naporne hodnje stigli smo na milju 11.5. Tu smo našli prekrasno mjesto i utaborili se.
Potom je uslijedio kratki intervju i priprema večere.
Za vrijeme večere u kamp nam je došao stariji, korpulentniji gospodin. Reče nam da mu je ostalo pola litre vode i može li kupiti od mene. Rekoh da ne prodajem vodu i da ću ujutro vidjeti kako stojim sa zalihama.
Već oko 21 smo išli spavati, no san nije dolazio lako na oči.