Opet smo se kasnije probudili. Čini se da umor polako preuzima inicijativu. Krenuo sam u 7:40. Noć je bila friška, a samim time i jutro. To mi je odgovaralo. Voda u bocama se fino rashladila. Ubrzo sam ulovio dobar ritam hodanja, a već u 9:30 sam ulovio Jeffa i Matta. Uskoro smo stali na doručak. Tu smo zatekli Woodsmokea iz Walesa.
U nastavku je postajalo sve toplije, a u 12 smo došli do famoznog Cache 22. Usred suhe dionice trail angeli ovo mjesto opskrbljuju s obiljem vode. Zaista prekrasno. Naravno, ti ljudi nemaju nikakvu materijalnu korist. U ovakvim trenucima mi postaju jasnije dvije stvari: ljudska dobrota seže onkraj materijalne koristi i voda je život.
Uzeli smo bode za dugi put pred namabi krenuli. Vrućina je postajala sve jača, a hodanje je postajalo sve napornije. U 14 sam se zaustavio u hladovini časteći se slatkišima. Uskoro sam došao i do mile markera 1400.
Više se nisam zaustavljao i u 18 h sam došao do dugo očekivanog potoka. Tu je bio Stryder. Osvježio sam se, oprao, napio vode i najeo. Život je odmah postao bolji. Uskoro je došao i Bud, zatim Woodsmoke pa Jeff. Matt je došao tek nakon dva sata. Čini se da sve teže prati naš ritam……
Ovakvi prizori su uvijek skriveni nekoliko desetaka milja od civilizacije. Naišavši na ovaj prizor ukamenio sam se, šutke sam promatrao jer znao sam kolika je vjerojatnost da se nađem baš ovdje u ovom trenutku. Za mene su ovo bila vrata - vrata u novi život koji se predamnom otvarao protiv moje volje. Na meni je samo bilo da ga prihvatim...