Probudili smo se rano – u 5:30. Hodao sam prilično brzo i samouvjereno. Prošlo je nekih sat vremena. Jeo sam svoj uobičajeni jutarnji snack. Ovaj puta je to bio Snickers, a onda je s moje desne strane, na svega metar od mene, iz grmlja izronila medvjeđa stražnica. Oboje smo se prepali, ja sam ustuknuo, a medonja je pobjegao koji metar iznad traila. Jeo je bobice i tupavim pogledom me promatrao. Iako sam se prepao medvjed je bio smiješan.
Kada sam pojeo Snickers odlučio sam se primaknuti i vidjeti kako najsretnije proći pokraj njega. Gledao sam ga koju minutu, a onda sam zaurlao: Get the hell out of here!!!!! Odmah je trznuo i pobjegao koji metar više u gušću šikaru. Tu je zastao mislivši da ne znam da je tu 🙂 Prošao sam trail gledajući ga. Taj medvjed bijaše jako smješan, ponašao sam kao malo dijete.
Nastavio sam dalje i uskoro prestigao Mountain Goata, te dostigao Juna – Koreanca. Hodanj je bila prilično naporna i trebalo je prijeći 20 milja u što kraćem periodu. Na trailu je bilo puno medvjeđeg izmeta. Šuma je krcata medvjedima.
U 14 sati sam došao do ceste. Tu me je dočekala kištra s pivom. Može. Pivo se ne odbija 🙂 Dolazi Jun, a uskoro i Mountain Goat i Jeff. Nazvali smo trail angelicu koja nas je povezla do grada. Mountain Goat, Jeff i ja smo se smjestili u hotel, otišli na kasni ručak, obavili resupply i laundry, te ostatk večeri proveli odmarajući uz pivo i čips.
Ovakvi prizori su uvijek skriveni nekoliko desetaka milja od civilizacije. Naišavši na ovaj prizor ukamenio sam se, šutke sam promatrao jer znao sam kolika je vjerojatnost da se nađem baš ovdje u ovom trenutku. Za mene su ovo bila vrata - vrata u novi život koji se predamnom otvarao protiv moje volje. Na meni je samo bilo da ga prihvatim...