Probudio sam se prvi. Po noći me mučio želudac. Vjerojatno od čipsa. Polako smo se spremili i oko 10 krenuli prema trgovini s hiking opremom. Zamolio sam ih da mi poprave dršku od štapa za hodanje, no nisu mogli. Da ne odem praznih ruku nažicao sam ih kapu s logom dućana. Potom smo otišli u all you can eat pizza restoran (pitam se zašto ovakav poslovni trik biznismeni ne koriste u Hrvatskoj), a onda na stopiranje. U međuvremenu je zvao Matt iz Castelle. Morao se opskrbiti. Ponudili smo mu da mu mi kupimo hranu kako ne bi ulazio u grad. Obavivši kupnju stali smo uz cestu stopirati. Nija nam baš išlo pa smo uzeli taxi i podijelili na 4 dijela s još 2 hikera.
Došavši u Castellu podigao sam svoj paket – nove tenisice 🙂
Oko 16 sati smo polako cestom krenuli na trail. Ubrzo nam je stao Michael koji živi u raskošnoj kući usred šume. Zna sve staze uokolo pa nas je prevezao da PCT-a.
Ovu sam sliku objavio na Facebooku u grupi PCT class of 2016 uz tekst: Greetings from Tortoise, Steampunk and Tesla to all of you skipping NoCal out there 😉 Fotografija je postala instant hit 😀
Krenuvši trailom uskoro smo sreli Rustya. Nisam ga vidio od Agua Dulcea (566).
U 20 sati smo došli do kampa. Tu smo zatekli Chillija, Issy, Mountain Goata, a s nama je došao i Rusty.
U sjevernoj Kaliforniji puno hikera počinje gubiti samopouzdanje, ustrajnost, mentalno polako pucaju i počinje se s preskakanjem dionica. Unatoč preskočenih ponekad i 200-300 milja ljudi se i dalje smatraju thru hikerima. Kada hodaš toliko mjeseci i onda odjednom vidiš nečije ime u trail registru numerirano desetak dana prije tebe, a ti znaš da to nije mogao/la othodati počinju lagane sumnje u dobronamjernost određenih thru hikera. Jedno je priznati da si section hiker, a drugo je preskakati bez valjanih razloga i tvrditi da si i dalje thru hiker. Mnoge je to iritiralo na trailu, ali nitko nije ništa govorio i šutke se prihvaća takva praksa. Matt i ja smo danima razgovarali o toj tematici pa je fotografija nastala spontano kao poruka skakačima. Umanjuju sveukupni trud thru hikera pa smo im to i javno obznanili.
Ovakvi prizori su uvijek skriveni nekoliko desetaka milja od civilizacije. Naišavši na ovaj prizor ukamenio sam se, šutke sam promatrao jer znao sam kolika je vjerojatnost da se nađem baš ovdje u ovom trenutku. Za mene su ovo bila vrata - vrata u novi život koji se predamnom otvarao protiv moje volje. Na meni je samo bilo da ga prihvatim...