Noć je bila užasno hladna. To je bilo i za očekivati. Naime, spavali smo uz potok koji je bio ekstremno hladan. Ne znam zašto, ali kada sam skupljao vodu ruke su mi toliko bile hladne od vode da su naprosto boljele. Bili smo, dakle, u rupi s hladnim potokom. Naravno da smo se smrznuli. Ujutro se nisam želio izvući iz vreće. Ipak, krenuli smo u 7:30. Odmah u startu na trailu smo naišli na mnogo, mnogo porušenog drveća. To je izuzetno usporilo naše napredovanje. Katkada bi zaobilazili, katkada preskakali, katkada se provlačili ispod. Iako to sve zvuči kao najnormalnija pojava, porušeno drveće na trailu je izuzetno teška prepreka. Katkada su drveća ogromna i potrebno je popeti se preko stabla. Naprosto nema drugog puta. S 15 kg teškim ruksakom to zahtjeva veliki napor, osobito na koljena i stopala.
Ovo , iako izgleda nezahtjevno, je izuzetno zahtjevan prijelaz. Naime, stablo se ne može prekočiti jer je u razini prsa, a zaobići ga je teško zbog šipražja.
Nakon 10 milja smo stali na doručak i odmor. Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i odmor. Nastavili smo dalje dobrim ritmom, a onda su došli lijepi vidici. To uvijek inspirira i olakša muke hodanja. Nažalost, u daljini smo vidjeli dim. No, kako bilo, cijelo sam ovo putovanje imao puno sreće s vatrom i nije me zakačio niti jedan požar, niti sam hodao kroz zadimljena područja – što je patnja za sebe i drago mi je da je nisam okusio.
Na dvadesetoj milji smo ručali, a onda posljednja dionica do kampa gdje smo naletjeli i na mile marker 1800. Hodali smo razdvojeno, a kada sam prošao prijevoj susreo sam Action Jacksona na potočiću. Još je netko bio tu, ali nisam ih poznavao. Čini mi se da je bio i Hale (kojeg sam tada prvi put vidio, a viđati ću ga i dalje na trailu), ali nisam siguran.
Oko 19:30 smo došli do prikladnog dijela šume gdje smo mogli postaviti naše podloške za spavanje. Nadamo se da će noć biti manje hladna nego jučer, ipak nismo u blizini potoka niti bilo kakve vode.