Noć je bila izuzetno hladna i hladnoća me budila. Navio sam sat u 5, ali nisam mogao ustati. Bilo je prehladno. Action Jackson je prvi ustao i otišao, a potom Home Strech, a tek onda ja. Krenuo sam u 7:15, a Eskimo je nastavio spavati. Jutro je protjecalo uobičajenim tijekom. Prevalio sam jedan pass gdje sam sustigao AJ-a i Home Stretch. Nastavio sam sam, a oko 11 sam došao do potoka gdje sam doručkovao.
Uskoro su došli AJ i Home Stretch i zajedno samo jeli, osvježili se, filtrirali vodu i krenuli dalje. Odavde smo Home Stretch i ja ponovno zajedno hodali. Cijelo smo se vrijeme preskakali s AJ-om. Na jednom je dijelu Home Stretch morala stati zbog bolova u nozi. Patila je od trkačke potkoljenice (tako mi je Google preveo shin splints, nisam siguran da li je ispravan prijevod), baš kao i Rusty, Taz i mnogi drugi hikeri. Ja sam nastavio još pola sata, a onda sam stao pojesti ručak. Uskoro se pojavila i HS, a potom smo krenuli zajedno do vode.
Najviša točka PCT-a Oregona i Washingtona zajedno – 2304 m. Nakon Sierra i Forester passa ovo je smjehurija 🙂
Kod izvora smo sreli neke SOBO hikere. Ostavili smo ruksake i krenuli off trail nekih 500 m do vode. Kada smo se vratili na trail tu je bio i Action Jackson, Taz i još neki hikeri. Bijaše gužva pa smo odlučili kampirati par milja dalje. Krenuli smo prilično nabrušeni na hodanje i oboje sa slušalicama u ušima. Ovaj put sam se namjerio ostaviti Home Stretch u prašini svojih nogu 🙂 I uspjelo mi je. Home Stretch je zaostala i više je nisam vidio. To su ti mali natjecateljski momenti PCT-a. Nema to veze s machizmom, pravljenjem važnim ili sportskim natjecanjem. To su naprosto trenuci zabave i malih gušta o kojima se ne priča puno. Ponekad se zabavi jedan, a ponekad drugi hiker. Danas sam na redu bio ja.
Već je pomalo padao mrak kada smo složili šatore i povukli se na spavanje.