Probudio sam se u 6. Bilo je još jako mračno, spremio sam se i došao do general store-a. Tu sam se još malo zadržao. Naime, teško se odvojiti od ovakvih lijepih mjestašaca, tuša, trgovine s hranom…No, nakon dvadesetak minuta sam morao krenuti. Noge su bile bolne, novi žuljevi su neobični, stopala su mi bila nekako suha. Kreme ili nekog mastila naravno da nisam imao.
Ovakvi mostići su prilično nezgodni za prijelaz, a zbog činjenice da sam nosio težak ruksak koji je prilično širok, a mostić uzak s ogradom samo s jedne strane
Vrlo brzo po ulasku u šumu naišao sam na raskršće koje me je potpuno zbunilo, a GPS nije odrađivao posao kako treba. Vrzmao sam se i tražio put barem 20-25 minuta dok naposlijetku nisam shvatio gdje trebam ići. Dragocjeno vrijeme je bilo izgubljeno, ali što je tu je. Nakon toga prešao sam veliku cestu, a potom uspon. Tada sam sreo dvije žene koje su pješačile SOBO, prema jugu, i pokušale postaviti rekord. Bile su brutalno prljave, a miomirisni trag je ostajao metrima iza njih. Obični thru hikeri nikada toliko ne zaudaraju. Ovo je bilo nešto posve drugačije. No, svaki rekord je plod ekstrema, pa tako i ovaj. Sretno neka im je. Nadam se da će ostvariti svoj cilj 🙂
Ubrzo nakon što sam susreo trkačice dospio sam do predivnog vidikovca na Shelter Cove i jezero na kojem leži taj resort. Takvi su trenuci uvijek inspiracija.
Oko 10 sam stao na jednom jezeru kako bih doručkovao. Drugo jezero toga dana i bilo je prekrasno. Jesti i odmoriti se na takvim mjestima je uvijek veliko zadovoljstvo. Gledao sam uokolo i pomalo grickao svoje zalogaje udišući savršeno čisti zrak i upijajući svaki trenutak, svaku boju, oblak u prolazu i odbljesak na namreškanoj površini modrog jezera. Stršljani su bili dosadni, a niti bumbari nisu bili ništa bolji. Slijeću na moje noge, promatram ih i po već tisućiti puta se zagledavam u njihove velike oči. Kako me doživljavaju, što vide, mogu li uopće shvatiti da sam živo biće, predstavljam li im opasnost ili su radoznali? Na neki čudan način su mi prekrasni, ali u isto vrijeme i toliko strani. Koliko smo slični i koliko imamo zajedničkoga kao stanovnici Zemlje, toliko smo i različiti i ne mogu se oteti dojmu da izgledaju kao vanzemaljci, iako bi se ljude moglo prije okarakterizirati kao nezemaljski faktor. Putujući PCT-om od svih vrsta i rodova životinja leteći kukci su mi bili najčešći pratitelji. Zaista sam se nagledao mnogo letećih kukaca i razvio sam simpatije prema tim letećim čudacima. Da se razumijemo, išli su mi na živce mnogo puta svojom upornošću i željom da mi slete u uho, oko ili nos, no kada nešto gledaš iznova svaki dan podvuče ti se pod kožu, koliko god bili ružni pojedini primjerci, a osnovni osjećaj kojega se treba riješiti je gnušanje i strah. Kada to nadiđete kukci postaju smješni dosadnjakovići s kojima u konačnici pričate. Tako je barem bilo u mome slučaju. S muhama sam suosjećao jer su gadne dozlaboga. Gledao sam ih u oči i ispitivao ih kojekakva pitanja. Šutke su me gledale i uživale u svojoj samosvrhovitosti. Sa stršljanima sam bio u savezu. Oni su najčešće bili moji bodyguardi od muha i osa. Bumbari su dabeli i teški pa bi njihovo zalijetanje u moju glavu uzrokovalo bol. No, njihova osobnost mi je možda bila i najdraža. Samouvjereni, ali nenametljivi. Ose su pak glupave i naporne, rekao bih halapljive hazarderke. Hrana je njihov jedini cilj. A komarci…….i s njima sam pričao. Možda bolje reći svađao se. S tim insektima se nisam sprijateljio. Svađali smo se, no kada bih osjetio ugriz i shvatio da nisam ulovio malog gada čestitao bih mu na inteligenciji. Ostale bih nagradio putem u vječna lovišta i čestitao bih sam sebi.
Krenuo sam dalje, ali išlo je jako teško. Nije prošlo puno vremena, a ja sam bio ponovno gladan. Čini se da količine hrane koje jedem postaju sve veće. Hoću li u buduće uopće moći nositi toliko hrane koliko mi je potrebno? Stajem na ručak, a pokraj mene prolazi Real Irishman. Malo popričasmo i on nastavlja dalje, a ja odlučujem malo kunjati. Bijaše to duga pauza. Naprosto mi je bila potrebna. A onda oko 16 krećem dalje.
Prevalio sam još samo 5-6 milja i zaustavio se na Charlton Lake-u. Sva ukupno danas sam prešao samo 21 milju, ali ponekad je to tako. Želiš više, ali ne ide i ne ide. I to treba znati prihvatiti. Ako ništa drugo, kampirao sam na prelijepom mjestu.
Big Agnes Copper Spur UL2……moj dvorac. Jako sam se radovao svakoj novoj večeri i spavanju u tom prostranom šatoru i malim ritualima koje sam njegovao svaku večer 🙂
Na kamping mjestu sam zatekao Cavemana. Ponekad je lijepo biti sam, a ponekad je lijepo imati društvo. Kasnije nam se pridružio i Fly By, čovjek koji neodoljivo podsjeća na lika iz kultnog film The Warriors. Nažalost, nisam ga uslikao.
Moje noge su očajnički trebale odmor i odlučio sam im prirediti dobru večer – oprao sam ih u hladnjikavom jezeru i podario im jednu masažu. Potom sam se najeo i krenuo na počinak. Sutra pičim dalje 🙂