Probudio sam se u 5:15 i spremio se. U 6:05 sam bio na trailu. Već od samog starta osjećam čudnu bol u lijevoj peti. Kao da imam čavao u cipeli…Pokušavam ignorirati, no to nije nimalo lak zadatak. Trail je prazan. Nigdje nema nikoga, a hod kroz požarom opustošenim područjima je stvarao čudnu atmosferu. Uživao sam u glazbi i svemu što me okružuje, uključujući samoću. Problemi koje sam doživljavao u visokim Sierrama zbog činjenice da sam hodao stalno sam sada je bila samo loša uspomena. S vremenom sam postao solo hiker. Samoća je postala moje najjače oružje. Već odavno ovo je putovanje postalo mentalna bitka. Tko je na tom polju izgubio već je odavno doma. Suočio sam se sa sobom, sa svim demonima, ili barem većinom, sa mislima, dosadom, problemima koji me nisu mimoilazili čak ni u divljini. Naučio sam se nositi s time. I iako to zvuči kao normalna stvar i prilično jednostavan zadatak to nije tako. Naime, jedno je biti sam tjedan dana, jedno je biti sam dva tjedna, ili mjesec dana. Ja sam sada bio sam gotovo 100 dana, tri mjeseca. Tako dug period samoće je posve novo iskustvo i kroz život ljudi najčešće to ne dožive. Sada sam osjećao potpunu autonomiju, samostalnost, spremnost na život sam sa sobom. Naravno, ljudi su uvijek dobro došli i rado sam pričao s ljudima i družio se, išao u gradove. No, osjećaj boravljenja u divljini, saživljen sa živim svijetom oko mene, bez straha i s potpunim razumijevanjem svih segmenata tehničkih detalja koji su mi bili potrebni za neometano funkcioniranje + mogućnost boravljenja u potpunoj samoći bez osjećaja nelagode, tjeskobe, nestrpljivosti ili ometenosti strahom su od divljine činili moj dom. Mnogo sam si puta posvijestio činjenicu da se nalazim posve sam usred Sjeverne Amerike, udaljen više od 100 km u radijusu od prve ceste, a osjećam se savršeno sigurno, suvereno i samouvjereno. Da, postao sam čovjek kakav sam oduvijek želio biti, ali naprosto nisam znao ime spleta tih karakteristika kojima sam u mislima pribjegavao i maštao ih – postao sam thru hiker!
Trenuci velikih inspiracija i osjećaja potpunog i savršenog življenja ne biraju kada će doći. Ovdje se dogodio jedan takav trenutak….
Susret s lisicom je bio najintenzivniji susret sa životinjom do tada – gledao me je s takvom pronicljivošću i dubinom u očima da sam imao osjećaj da želi razgovarati samnom….fotografija to, nažalost, nije uhvatila.
Oko 9 sam stao da doručkujem. Mnoštvo jezera mi je olakšalo muku biranja mjesta za objed. Gdje god staneš divno je. Sva su jezera nekako slična – lijepa, mirna, trankvilična. Kada sam nastavio krajolik se nekako ustabilio, postao je predvidljiv – šume i jezera. Naravno, bol je morala biti tu, i postajala je sve jača.
U 12:30 sam stao na ručak, no kratko. Žurio sam se kako bih napravio što više milja. Prije polaska sam petu namazao voltarenom i popio ibuprofene. Krenuo sam u nadi da će biti bolje, no peta je postajala sve bolnija. Bol me je doslovno sijekla. Morao sam promijeniti hod i nekako sam, šepajući, ulovio ritam.
Stao sam tek oko 16:30 na jednoj riječici oprati noge, namazati voltaren i uzeti vode. Tada sam uvidio da je kamp udaljen 7milja. Krenuo sam prema tom mjestu, a noga nastavlja kvariti hodnju. oko 20 sati sam s dobrim tempom stigao u kamp. Tu sam zatekao Powder, a uskoro je došao i Overload. Powder nam je ponudila limenke Sierra Nevada piva. To se ne odbija u ovakvoj divljini. Uskoro sam se povukao u krevet, skuhao si zasluženu večeru i polako utonuo u san. Ako sve bude po planu sutra bih trebao doći u gradić Sisters da se opskrbim za dalje.