Očekivao sam kišu pa sam spavao s čepićima za uši da me kiša ne budi. I nije me budila svojim zvukom bubnjanja po šatoru. Probudila me svojom hladnoćom; u 4:30 sam osjetio vodu na licu. Nisam zatvorio “prozorčić” na šatoru iznad moje glave i vjetar je nanio kišu u šator. Nije bilo strašno, ali sam se probudio i počeo se spremati. Ovo je prva prava kiša i udario me adrenalin. Želio sam što prije izaći i suočiti se s kišom. Sve je bilo vlažno i hladno, a vani potpuni mrak. Čak je i kiša smanjila intenzitet kada sam slagao šator. Do 5:45 sam se spremio i otišao. Home Stretch i Rusty će me zacijelo sustići. Čim sam krenuo kiša je ponovno počela padati. Krenuo sam s rukavicama koje su ubrzo promočile, baš kao i ostatak moje opreme. Uspinjao sam se na istočnu stranu planine i čim sam izašao na istok udario me je vjetar, što je uzrokovalo da temperatura drastično padne i da postane neizdrživo hladno. Još je bila noć. Na trailu ne bijaše nikoga, osim jednog čovjeka kojega sam sreo oko 7 sati. Bio je potpuno loše opremljen, s nekakvim vrećicama umjesto opreme za kišu. Nasmijasmo se vlastitoj bijedi i svatko je nastavio svojim putem.
Fiziološke potrebe u ovakvim trenucima ne pitaju. Morao sam mokriti. Otkopčati hlače, s obzirom na promrzle prste, je bilo izuzetno teško, a po završetku ih nisam mogao zakopčati pa sam nastavio otkopčanih hlača. Bilo je za neizdržati. Pojeo sam dvije čokoladice i uskoro me pogodila i glad, a stajanje nije dolazilo u obzir. Stanem li smrznut ću se do te mjere da neću moći niti ruksak otvoriti. Hodanje je bila jedina varijanta. Naleti vjetra su me ledili do kostiju, a Goretex jakna nije bila od prevelike pomoći. Prvo je iskondenzirala iznutra, a potom i lagano promočila. Džepovi su se totalno smočili i više nisam imao kako utopliti ruke. Pogledavši svoju aplikaciju na mobitelu vidio sam da se 15 milja ispred mene nalazi kamp sa skloništem. Upravo tamo moram doći!
Grč na licu je uzrokovan naporom koji sam uložio da stisnem gumb za okidanje fotografije na svom Goprou.
Oko 9 sati kiša je stala, i tada sam ugledao komad suhog tla gdje je netko netom maknuo svoj šator. Tu sam odlučio stati doručkovati i to stoječki. Pregledao sam ruksak i uvidio da je donji dio ruksaka potpuno mokar. Srećom, na dno sam stavio stvari koje su se nalazile u nepromočivim vrećama – hranu i rezervnu odjeću. Vreću za spavanje sam stavio na vrh i ostala je suha!! Krenuo sam jesti. Kobasičice sam nekako otvorio, baš kao i tortille, ali sir naprosto nisam mogao otvoriti koliko su mi ruke bile smrznute. Potpuno sam onemoćao od hladnoće. Krenuo sam dalje malo napunjenog želuca. Oko 11 sati su me dostigli Home Stretch i Rusty. Krenuli smo skupa, ali uskoro su stali na pauzu za doručak, a ja nastavljam sam. Par minuta kasnije trenutak nade – sunce se pokušalo probiti, ali bezuspješno.
Za sunačnog dana ovo bi vjerojatno bio raj na zemlji, no za oluje ovo je mjesto bilo izuzetno sablasno…
Bučna i divlja rijeka koju je jako teško bilo prelaziti; prvenstveno psihološki, jer je atmosfera bila apokaliptična, a buka divlje rijeke, te njezina mutnost su tome doprinosile.
Oko 14 sati sam stao uz jednu mirniju rijeku na ručak. Kiša nije padala i iskoristio sam te trenutke da si skuham topli obrok. Tada sam i prvi puta sjeo od 5.45, kada sam krenuo. Noge su bubnjale u ritmu krvotoka. Uskoro su došli i Home Stretch i Rusty, a potom i Spaceman. Svo troje odlaze dalje, a ja sam u miru pojeo svoju rižu s tjesteninom. Krenuo sam dalje prema Mt. Jeffersonu.
Nažalost, Mt. Jefferson je bio u oblacima i ništa nisam imao prilike vidjeti. Kasnije su mi pričali hikeri koji su tuda prolazili za sunčanog vremena da je ovaj wilderness prekrasan. Možda drugi put…. Počeo sam se uspinjati i onda je krenula ponovno kiša. Obukao sam jaknu i pripremio se za kišu. Ovoga puta padao je pljusak. Sve što se na meni posušilo ponovno je bilo potpuno mokro. Uspon nije prestajao, a nakon što sam u potpunosti ušao u oblake kiša je polako prestajala. Ulazio sam u najsablasniju planinu. Vulkanske, crne stijene, snijeg, magluština, potpuna tišina i apsolutna samoća su u mojim leđima pokretale bujice trnaca, a dalke na rukama i glavi su ponovno prkosile gravitaciji. Naleti vjetra koji su dolazili niotkuda, a potom netragom nestajali, su me bacali poput lista, čas lijevo, čas desno, već ovisno gdje je trail vijudao. Napokon sam osjećao uspjeh; u kataklizmičkoj atmosferi prirode i nakon što sam prošao ovaj izuzetno težak dan planinar u meni je znao da je ovo bilo proći bio badass poduhvat! Bio je ovo privilegij doživjeti.
Topla kupka mi je proletala umom oko 100 puta. No, to je bio sam san. Stvarnost je bila ovdje, u Jefferson Wildernessu i nestajanje odavde u ovom trenutku ljudske povijesti nije bilo moguće. Trail je uskoro krenuo nizbrdo i učas sam se našao kod indijanskog kampa. Kućice/skloništa su bile zauzete, pa smo bili osuđeni spavati pod vedrim nebom. Srećom, kiša je prestala. Kada sam došao Home Stretch i Rusty su zapalili vatru i pričali s dvojicom muškaraca.
Bijahu to vrač i njegov nećak iz plemena People of Salmon. Vidjevši me vrač je počeo govoriti na indijanskom jeziku. Zvučalo je prekrasno. Rekoh – iako vas ništa ne razumijem Vaš jezik zvuči prekrasno. Razgovor se nastavio uz plamen logorske vatre i toliko željenu toplinu. Mudrost s vračevih usana nije prestala teći. Govorio je mnogo i zanimljivo, a nas troje smo ga šutke slušali. Nakon razgovora srdačno su nas pozdravili i otišli svojim poslom, a nas troje smo se najeli, zagrijali uz vatru te pošli spavati u šatore nadajući se da će izdržati ovoliko vlage. Nadamo se da sutra kiša neće padati!!!!!