136. dan: Milja 2087 – Muddy Fork (2106): Timberline Lodge

Budilica me budila u 5, ali bilo je jako hladno pa sam se tjerao da ustanem sve do 6. U 7 sam krenuo. Trebalo je prevaliti 7 milja do Timberline  Lodge-a. Ostale su mi samo 3 čokoladice i to mi je bilo gorivo.

U 10 sam došao do Timberline Lodgea. Impresivno zdanje. Ostao sam ugodno iznenađen kameno-drvenom hotelčinom. Ušavši iznenađenje je još poraslo. Unutra sam sreo Yardsalea. Uputio me u restoran gdje sam otišao na all you can eat buffet breakfast. 16$ i jedi koliko želiš. Za thru hikera je to najbolja opcija. Unutra je već bio Taz s nekim hikerima, a ja sam sjeo sam za stol, s obzirom da za njihovim stolom nije bilo mjesta. Buffet je bio otvoren samo do 10:30 i morao sam biti brz i učinkovit. Uzeo sam veliku količinu hrane i dobro se najeo. Kulminacija su bili svježi vafli s maple sirupob, tučenim vrhnjem i kupinama. Nisam mogao vjerovati koliko je fino. Prestati jesti je bilo nemoguće. Pred kraj doručka došla mi je konobarica i rekla mi je da su ljudi koji su sjedili iza mene prošlogodišnji thru hikeri i da ne trebam platiti svoj doručak jer su oni podmirili račun za mene. – Čestitam! Rekla je konobarica, nasmijala se i otišla svojim poslom. Uspio sam je pitati gdje su ti ljudi da im zahvalim, ali reče da su već otišli. Nisu željeli zahvalnost, željeli su samo učiniti nešto lijepo za mene. Kada sam ostao sam sa svojim tanjurom susprezao sam suze. Ovaj čin dobrote me je potpuno shrvao. Bio sam prljav, masne kose, halapljivo sam jeo, zaudarao sam i na sebi nosio prljavu odjeću – bio sam prizor koji ne želiš vidjeti kada jedeš fini doručak. No, ovi su ljudi željeli da se osjećam posebno. U trenucima kada sam se osjećao kao sam samcat na svijetu, usamljen i devastiran događajima koji su se odigravali ranije – ovo je bio istinski melem na ranama. Moja vjera u ljudsku dobrotu ponovno je imala puls.

Nakon svih tih emotivnih događaja krenuo sam po svoju kutiju koju sam si poslao ranije. Trebalo je uzeti hranu i spakirati je, te krenuti dalje. Ipak, susreo sam Rustya i Home Stretch i zadržao sam se duže nego sam želio. Krenuo sam dalje tek oko 14 sati.

Nakon par minuta od hotela susreo sam jedan stariji bračni par koji su zapodjenuli razgovor samnom i izrazili divljenje na mom poduhvatu. Bijahu izrazito prijateljski raspoloženi. Bilo je lijepo pričati s njima. Dok smo razgovarali došao je Flying Dutchman i nastavili smo zajedno. Uz puno priče vrijeme je prolazilo brže, tim više jer smo prolazili divnim krajolikom, a i savladali smo mile marker 2100. Lijepi, sunčani dan je svakako doprinosio dobrom raspoloženju.

Oko 19:40 smo došli do kampa. Tu su bili Rusty i Home Stretch. Flying Dutchman i ja smo se dogovorili da ustajemo u 5…..nešto smo i načuli da će kiša, ali nadamo se da su prognoze bile krive.