27.4.2022., srijeda
Dao sam si oduška. Krenuo sam tek u 9.15. No, nije problem. Do Doc Campbella ima 17 milja, a srijedom ne radi. Dakle, ne žurim se. Idem pomalo pa da vidim što mi rijeka Gila nudi.
Sudeći po broju hikera koji su protutnjali dok sam bio u šatoru čini mi se da sam zadnji u “grupi”. No, ipak, eno nekoga, koraca uzvodno, baš poput mene. Nije dugo prošlo i putevi su nam se isprepleli. Bijaše to Disfengshui ilitiga D.F. Gospođa u mirovini koja udara section hike. Neko vrijeme smo zajedno hodali no prespora je i morao sam zgibat.
Uslijedili su prelasci preko Gile. Jedan za drugim. Čas vamo, čas tamo. Pasalo je noge rashladiti, no pri svakom prelazu u obuću upadaju sitni kamenčići i pijesak pa hodanje postaje neudobno. Onda stanem, izvadim pijesak i kamenčiće i nastavim.
Poneki prijelaz je bio muljevit i pazio sam da mi nevakuumira nogu. Ne zaboravimo, cijelo vrijeme u mojim su rukama kamera s mikrofonom i tripod. To ne smije završiti u vodi. Postoji mogućnost da skočim u mulj, zaglavi mi nogu a inercija me baci dalje.
Voda je dosta muljevita pa sam filtrirao za piće. Kao onomad Savu. Fina je, ali ne da mi se stalno natezat s filterom. Toliko loših voda je filter poprilično zagušilo.
Dolina, kanjon Gile je prepun života. Gušteri, zmije, žabe, jeleni, medvjedi, ptice i meni najdraža – stabla. Ponderosa ima nemalo i divna su, potom borova krokodilske kore – juniper i meni novog stabla – sycamore tree. Poput duhova su, bijeli, ili poput staraca što dugim rukama lamataju uokolo. Kora pak baršunasta i lijepa za dodir. Vrh.
Poslijepodne eto i trio fanatastikusa. Skiksali su i traže kamping. Ugurat će se uz bračni par iz Kölna dok žena užasnuto gleda što im se dovuklo u kamp. Ostavljam ih, idem prema obećanom raju, tim više jer tamo neće biti intoksiciranih i glasnih mulaca.
Hodam i razmišljam hoću li biti sam tamo….. A o čemu se radi? Termalnom izvoru savršene temperature, o malom bazenu gdje se planiram natapati. I onda korak po korak i bum – nigdje nikog. Skidam se gol i uskačem. Milina……pa ja odmaram u termalnoj vodi.
Sat vremena je brzo prošlo i izlazim s nakanom da si podignem šator odmah blizu, no vjetar je počeo divljati a ja sam bio na pješčanom sprudu bez ikakvog uporišta za klinove. Psujem, ludim, i zaključujem da ovdje ipak neću kampirati. Oblačim se i teška srca mijenjam plan. A tako sam se još jednom želio okupati.
Pola sata kasnije nalazim solidno kampiralište i podižem mrtav umoran šator. Nema vjetra, u šumi sam do Gile. Još samo da popravim futrolu od šatora, a za to vrijeme se kuha azijska spicy juha s okusom plodova mora. Začinjujem pilećim bujonom i dehidriranim grahom. Ma kakav Kavčić, kakva Roš – ovo je najfinije što sam ikada probao. Do sutra, valjda.
Subjektivna ocjena dana: 7