14. dan:. Idyllwild (179) – milja 190: snježna oluja

Jučer sam se s Koreancima dogovorio da ćemo ujutro vidjeti kakvo je vrijeme pa na temelju toga donijeti odluku idemo li hodati. Vrijeme je bilo dobro, štoviše, polusunčano. Pitali su me što želim, jer navodno u 10 najavljuju padaline. Rekoh: “Da vas nema išao bih sam.” Dakle, idemo.

Teško je objasniti taj hikerski poriv da se ide naprijed. U meni je dobrano naglašen. Samo želiš izaći na trail i hodati. U kasno poslijepodne već skidaš čavle bukove, ali ujutro ponovno u tebi plamsa požar i ti moraš što prije krenuti.
I tako krenusmo, a u slučaju težih kiša dogovor je da će nas logistika pokupiti na Black mountain roadu na 190. milji.

Nismo daleko odmakli, a vrijeme je počelo okretati na ružno. U zadnjim smo trenucima ulovili Suicidal rock prije nego li su ga prekrili oblaci.

Šuma kojom smo se kretali – San Bernardino – je uvjerljivo najljepša šuma u kojoj sam bio. Golemi kameni monoliti poput čuvara začarane šume u kojoj vladaju stoljetni, ogromni borovi. Zaista, osjećao sam se kao na drugome planetu hodajući ovim bajkovitim mjestom prekrivenim mistikom oblaka.

Ubrzo smo sustigli Carlstena iz Njemačke. Na PCT je “pobjegao” od svoja tri sina s prvim danima mirovine. Kaže da napokon ne mora o nikome brinuti. Nakon malo razgovora, prve pahulje snijega. Oblačim se u pernatu jaknu, no ubrzo shvaćam da trebam i vodoodbojni sloj.

Kako smo se sve više penjali snijeg je pojačavao, a kako smo zbog snimanja često morali stajati lagano smo počeli mrznuti. Utrnulih prstiju ruku nastavljamo prema gore.

Fotografije slabo dočaravaju što se gore događalo. Vjetar je puhao barem 60 km/h, a snijeg je vijudao sa svih strana. Da me je netko ranije pitao, samouvjereno bih odgovorio da se radi o prosincu ili siječnju, a ne o svibnju. No, pomalo je i razumljivo, nalazili smo se uvelike iznad 2000 m/nv.

Koreance snijeg nije omeo u snimanju. Kameru su štitili nepropusnom tkaninom.

Znam koliko moj Ruđer voli snijeg pa sam mu posvetio i jedan črčkanac po snijegu 🙂

Kada smo došli na nekih 2700 m/nv snijeg je u potpunosti zadominirao šumom. Iako mokrih tenisica noge mi nisu još bile mokre. Darn tough čarape su odlično odolijevale mokroći. 100% vuna je i odbijala vodu i grijala. Ponavljam što sam objavio na Facebooku: toplo preporučam ovaj proizvod i to u varijanti 1/4.

Na jednom od potoka sreli smo Tortoisa kako filtrira vodu. S njim je uvijek zabavno. Nakon njegove zabrinutosti za Sawyer filter i možebitno smrzavanje i kvarenje filtra predložio sam mu da ga stavi u gaće prije spavanja. Salve smijeha i nastavljamo dalje.

Što dalje to gore. Noge lagano postaju mokre, no hlače odbijaju pahulje pa su suhe, iako nisu vodoodbojne.

Na vrhuncu snježne mećave postaje jasno da su ovo zaista izvanredni trenuci. Osjećao sam se kao da sam u Washingtonu, pri završetku pct-a, a ne u kalifornijskoj pustinji. Ovome se nitko nije nadao, a ja ponajmanje.

Na križanju za vrh San Jacinto nitko niti ne postavlja pitanje idemo li gore. Šutke skrećemo u lijevo svjesni da ovo nije dan za osvajanje vrhova nego za spašavanje od upale pluća.

Po silasku nailazim na sljedeći natpis i naglas se smijem uz neizostavni: “No shit, man!!!”

Naposlijetku dolazimo do Black mountain road gdje nas čekaju logističari s upaljenom vatrom i Big Macovima. Nikad ga nisam jeo do danas. Bijaše jako dobar 🙂
Prihvaćam ponudu da me Koreanci evakuiraju u Idyllwild, plaćaju smještaj i večeru. Thru hiker to ne odbija. Pomislih kako ću odmah blogati, ali svi kapaciteti u gradu su puni. Hikeri masovno ne odlaze iz grada. Ipak, nalazimo smještaj u retro bungalovima bez wi fi-ja. Klopanje, tuširanje, spavanje.
Ipak, nakon svega moram zaključiti da je snijeg u San Bernardinu bio privilegij, a ne kazna. Naime, 95% hikera doživi ovu planinu obasjanu suncem i s prekrasnim vidicima. Naša je grupa svjedočila bijesu planine koji je razjareno udarao po nama. Ovo će definitvno biti zapisano u mapi moga sjećanje kao sve samo ne običan dan u lijepoj šumi. Pct je za sada pokazao da na njemu nema mjesta za puno improvizacije i “lako ćemo” filozofije. Ovdje treba biti spreman u svakom trenutku.
Što nas sutra očekuje?

Obuća
Dobio sam nekoliko upita u vezi obuće i jesam li zadovoljan. Moram priznati da jesam. Tenisica se pokazala kao odličan odabir. S dodanim ulošcima odlično nosim teret od 20 kg, brzo se suše (nakon snijega doslovno 3 min nad grijalicom), ne potiču nastajanje žuljeva, lake su, prozračne i udobne. Do sada sam vidio dosta ljudi s gojzericama i u 100% slučajeva su imali veće probleme sa stopalima od drugih. Ponovit ću se. Ovo nije dvodnevna hodnja. Ovdje se hoda non stop. Doslovno. Stopalu je potreban zrak, fleksibilnost, lakoća. A što se tiče gležnjeva, potrebno im je dopustiti da se ojačaju hodanjem. Izvrnem nogu barem 5-6 puta dnevno, no sve je to podnošljivo i neusporedive su prednosti u odnosu na mane.
Na kraju krajeva sve je to stvar osobnog odabira. Ono što pokušavam reći je da budete otvoreni. Sigurnost gojzerice je slatka i često hodamo baš onoliko koliko treba da to nošenje bude opravdano. Idete li pak u ekstremnije vode hodanja svakako otvorite opciju da barem probate dati šansu tenisicama. Noge će vam biti zahvalne 😀