146. dan: Two Lakes (2312) – Milja 2334: Rainier NP, Chinook Pass

Probudio sam se u 6:30. Nikako se nisam mogao natjerati da ustanem. To je već klasična priča i klasična bitka koju sam doživljavao svakodnevno. Mislim da se s time suočava svaki čovjek pred kojim stoji niz napornih dana. Iza mene je bilo već 145 danai bijah jako umoran. Samo sam želio ležati. Totalna nemoć i gubitak volje. Čim sam se sjetio koliko moram hodati životna je energija iz mene isplazila poput zmije. U 7 sam se počeo lijeno spremati, a u 8 sam krenuo. Yoda je već otišla, a Dangerous Dave se izvlačio iz šatora.

Odmah su uslijedili prekrasni vidici. Hodao sam s Dangerous Daveom, a uskoro nam se priključio i Chukkar Bird. Priroda je bila naprosto prekrasna.

Doručkovali smo na prekrasnom jezeru. Jeo sam klasični doručak s dodacima iz HR. Dakle, tortilla s američkom inačicom Zdenka sira i onda sam unutra narezao sušeni kare……Ajmeeeee. Za prste polizati. Neopisivo. Dangerous Daveu sam malo donirao. Ostao je zabezeknut. Nakon doručka krenuo sam dalje, stavio slušalice i ušao u zonu….u žestoku zonu!!!! Zona je trenutak u kojem osjetila uhvate višestruke podražaje i koji potom čovjeka unose u stanje transa. Glazba ponese, a okoliš usmjerava trans do trenutka gdje hodam kao da sam u nekoj drugoj dimenziji. U zoni snaga tijela doseže vrhunac, barem je takav dojam, boje postaju žarče, zvukovi živopisniji, tijelo drhti, a svaka stanica postaje dijelom univerzuma koje sada s njime zajedno titraju i otvaraju um spoznajama kakve do tada nisi imao. Tada postaješ smrtni Bog, svemirski lutalica što brzinom bržom od svjetlosti kročiš gdje nitko nikada nije kročio; svugdje si i nigdje – istovremeno, u tome treunutku ti si sav kapacitet ljudskosti saliven u jednu jedincatu točku koja titra u predodređenom kaotičnom plesu koji potom završava u povratku u bijednu stvarnost u kojoj padaš na koljena boli……………i ponovno shvaćaš tko si i gdje se nalaziš. Zona završava potpunom bijedom.

Kako sam odmicao nailazio sam na sve više day hikera. Uskoro sam došao do Dewey Lakea. Bijaše to jedno od najljepših jezera na koje sam naišao. Iako fotografije nisu ulovile svu ljepotu, lako se može zamisliti kako je ovakva ljepota utjecala na mene. I sve to zaista nedaleko od ceste i dosega ljudi. Teško je zamisliti da će sve ovo nestati možda i za naših života u velikoj erupciji Mt. Rainiera koju geolozi najavljuju za skoru budućnost.

Oko 12:15 sam došao do parkirališta gdje sam odlučio navratiti čisto da vidim što ima. Uvelike sam se iznenadio kada sam vidio trail magic!!! Lubenice, sendviči, brownies-i, jabuke….Divni ljudi su iz čista mira odlučili počastiti thru hikere. Okupilo nas se podosta: Dangerous Dave, Chukkar Bird, Boom, Hawkeye, Yardsale i moja malenkost. Kakav gušt! Zaista je teško opisati zahvalnost, sreću, čuđenje i sve ostale emocije koje iskuse thru hikeri kada naiđu na ovakve nesebične ljude. Naiđete li ikada na čovjeka sličnog meni na nekoj planinskoj cesti – s pivama, voćem i sendvičima u gepeku nemojte se sramiti…iako nećete biti thru hikeri dođite i okrijepite se…možda ćete baš vi biti ti koje će zakačiti prvi službeni HR trail magic 🙂

Oko 13:20 sam krenuo dalje. Uslijedio je ogroman uspon do Chinook Passa koji je bio teži zbog punog želuca, ali vrijedilo je.Osvojiti još jedan pass je bilo uobičajeno, a gore su bili neki hikeri koji su otišli ranije s trail magica.

Hodajući dalje sreo sam Chukkar Birda, Booma i Hawkeyea, a negdje usput, na izvoru koji je jedva kapao, smo se napunili vodom. Chukkar Bird je zaostao, a Boom, Hawkeye i ja smo nastavili još 3 milje do kampa. Došli smo oko 19:15, a tu smo zatekli Yardsale-a. Šator sam postavio pokraj Yardsalea i zajedno smo večerali i popričali, a potom krenuli na spavanje.