Noć je bila najhladnija do sada. Nisam mogao spavati od hladnoće. Iskoristio sam sve trikove koje sam imao i znao, ali nije upalilo. Ipak, probudio sam se relativno kasno, spremio se i krenuo. Došavši do ceste vidjeh Hale-a, Chukkarbird-a i…..Rustya. Završio je PCT i vratio se do Harts Passa gdje ga je trebala pokupiti cura. Bilo nam je obojici drago što se vidimo.
Oko 9 sati smo svi krenuli. U međuvremenu su došli i Grasshoper i stari Jeffrey. Bilo je hladno hodati, a na stankama ukoliko nije bilo sunca da nas grije smo se smrzavali.
Dan je tekao uobičajeno sve dok nisam došao do Rock Passa. Na tom mjestu trail ide dolje desno, vijuda kotlinom, te se potom penje na istu nadmorsku visinu kojih nekoliko stotina metara sjevernije. Vidjevši to negodovao sam i istovremeno ugledao s lijeve strane abandoned trail – napušteni put koji mi se činio dobrim.
Razmišljao sam nekoliko minuta. Vidio sam Action Jacksona i Chukkarbirda kako se polako gegaju kotlinom. Zanemario sam upozorenja i krenuo napuštenim trailom. U početku je trail izgledao dobro, no uslijedile su vododerine. Prvo su bile manje, potom veće, a nakon što sam prošao tri vododerine povratka više nije bilo….barem ne istim putem. Nastavio sam razrušenim putem i prošao još nekoliko ogromnih vododerina iz kojih sam jedva ispuzao, a pritom sam se dobro izgrebao. Potom je došla vododerina sjevernog zida od oko 3 metra i tu sam morao reorganizirati se. Gledao sam na sve strane i ugledao iznad mene stijenu preko koje bih mogao premostiti vododerinu. Odlučio sam krenuti dalje, ali nije niti bilo druge opcije. Stijena je bila visoko iznad vododerine i jedva sam se popeo malo-malo balansirajući da me ruksak ne povuče u provaliju. Stijena po kojoj sam hodao je bila sipka i izrazito malog gazišta za cipele. Sada sam već strepio za svoju sigurnost, ali drugog način nisam vidio. Stijena je odjednom postala čudovište. Strmina, sipke stijene i gomila rastresitih komada kamenja su mi stajale nad glavom. Uspio sam nekako popesti se na stijenu i proći preko vododerine. Noge su mi propadale, a ja sam jedva održavao ravnotežu na ovakvoj strmini. Naposlijetku sam došao do još jedne vododerine i tu sam naprosto morao krenuti u vertikalno spuštanje. Prvo sam uspio naći ponešto raslinja koje mi je pomagalo da ne proklizujem, ali je i to nestalo. Potom sam ušao u vododerinu i spuštao se brzinom puža. Nakon sat vremena čiste muke dosegao sam PCT. Uto je počeo padati i snijeg.
Koliko god imaš iskustva u tebi se uvijek krije toliko neiskustva da si podložan pogrešci. Zadnji dan na PCT-u, a umalo sam gadno nastradao. Došavši na vrh Woody Passa uvidio sam da je jedino mjesto za kamping zauzeto. Krenuo sam dalje kroz snježno nevrijeme vidno potresen i vođen adrenalinom.
Bio sam svjestan da ispred mene nema dobrih kamping mjesta, pa sam gledao svaki iole ravni teren ne bih li vidio pogodno mjesto. Koju milju dalje sam vidio Grasshopera, Chukkarbirda i starog Jeffreya. Otišao sam do njih samo da bih uvidio da mjesta više nema. Polako se mračilo i nastavio sam dalje. Snijeg je pojačavao, no kada sam našao kamping mjesto snijeg je posustao. Razvedrilo se i zahladilo, a temperatura je sada bila duboko ispod nule. Složio sam šator što sam brže mogao i ušao. Spremio se za spavanje i stao kuhati si večeru. Puhao je ledeni vjetar pa sam kuhao sa zatvorenim flyom šatora. Para koja je kondenzirala na flyu (vanjskom sloju šatora) se instant smrzavala. Ovo su bili jasni znaci da sam stigao u zadnji čas do Kanade. Do granice je ostalo još 8 milja. Gotovo je, još samo malo!!!!