163. dan: Milja 2642 – KANADA (2650): POBJEDA!

Noć je bila uvjerljivo najhladnija od svih dosadašnjih. Trail kao da mi je govorio: eto vidiš, stigao si u zadnji čas. Ovo više nisu bili uvjeti za boravljenje vani s opremom thru hikera. Usred noć sam se probudio i ne sjećam se iz kojeg razloga izašao van. Vani se moglo vidjeti milijune zvijezda. Bilo je spektakularno. Iako sam drhtio od hladnoće morao sam opaliti par fotografija na dugoj ekspoziciji.

Probudio sam se oko 6 i odmah krenuo kuhati juhu da me zagrije. To je bilo jedina opcija koja me mogla istjerati iz šatora.

Jutro je bilo čarobno. Sve smrznuto, uključujući moj šator i dobar dio vode koju sam imao, ali opet u nekom posebnom svjetlu. Pogled je pucao miljama daleko, a oblaci su u suradnji sa suncem pružali najljepšu predstavu.

Nakon juhe morao sam se početi spremati. Pokraj šatora su prošli Chukkar bird i stari Jeffrey. Ubrzo sam zaključio da po prvi puta neću skinuti svoju base layer odjeću za spavanje. Sve sam odlučio zadržati na sebi.

Ubrzo sam krenuo dalje. Bilo je oko 7 ujutro, a dan je bio savršen. Boje su bile prelijepe, a video koji sam snimio tog jutra je jedan od najboljih snimaka koje imam. Trail se spuštao, a noge su javljale da im je dosta.

Spustivši se do jezera nabasao sam na mr. Yoona i kamermana. Čekali su me tri dana i smrznuli se poput pingvina. A onda oko 11 sati sam ugledao procjep u šumi. To je bilo to. Približavao sam se, a dolje u šumi sam čuo vesele glasove onih koji su me ranije prestigli. Trenutak se bližio.

A onda, 2. listopada 2016., točno u 11 sati s urlikom sam došao do granice SAD-a s Kanadom. Točno 163 dana nakon 23. travnja i tog sunčanog jutra u Campou, 4300 kilometara dalje, vidno iscrpljen, psihički gotovo slomljen, umoran, prljav, smrdljiv i zasićen hodanjem stigao sam, savladavši sve prepreke i tegobe, pobjedivši samoga sebe, do kraja! Ovo je bio vrhunac, točka kojoj je sve išlo, šećer na kraju gorkog i neopisivo teškog, ali i prekrasnog putovanja. Putovanja nakon kojeg više ništa neće biti isto. To je putovanje iz mene izvuklo najviše što je moglo. Iscjedilo me do posljednjeg atoma.

Nakon urlika zagrlio sam drveni monument, a potom mu opalio i “šamar”, jer predugo je ovo trajalo, a o cijeni da i ne govorim 🙂

Na granici sam zatekao Quotesa, Yardsalea, Halea, Little Budhu, a kasnije su došli Spearhead, Hiker, Fire Hazard i Sherwinter.

I što reći za kraj… Putovanje se već sada čini kao da je događaj iz prošlog života. Vrijeme, koliko je blagoslovljena stvar, toliko je i prokleta stvar. Naučio sam i dobio sam mnogo, izgubio sam ponešto, no s ciljem da izrastem još jači, ali ovaj puta s temeljima koji neće propasti. Jedan od tih temelja će biti i PCT. To je sada nepresušni izvor koji će me napajati dugi niz godina, koji će me podsjećati o snazi volje, o vrijednosti ljudskog duha, o ljudskoj slabosti, mijeni čovjeka, kao i o boli, patnji, hrani i vodi. Možda ponajviše podsjećati će me na veličanstvenost prirode i učiti me poniznosti pred njom. Podsjećati će me na promašenost ljudske sitničavosti i objesti, na naoko bitne stvari kojima se ljudi sustavno truju živeći u staklenim kuglama svoje samozadovoljštine. Mnogo toga u meni vrije, a to će dozrijeti kroz bunt papira koji volimo nazvati knjigom.

Svoje putovanje ne bih završio niti započeo bez nekih dragih ljudi koji su mi pomogli na razne načine. Ne bih želio ovaj post završiti nabrajanjem. Znate tko ste i od srca vam hvala!!!!!

Ipak, postoje dvije osobe kojima bih posvetio svoje putovanje. Prva osoba je mali čovjek Ruđer – moja mala legenda koji me je nadahnjivao cijelim putem, čiji život tek počinje, i koji mi je bio smisao kada su me salijetali najcrnji ponori besmisla. Hvala ti, frende, volim te. Druga osoba je moja najdraža i jedina baka Kata koja je jučer 21.11., nakon kratke bolesti preminula. Imao sam sreću da sam je po povratku s putovanja uspio vidjeti. Iako vidno bolesna i u bolovima pitala me je kako je prošlo moje hodanje. Dobro bako……dobro, i stoj mi dobro u svemirskim beskonačnostima! Volim te.