Usred noći probudio sam se gladan kao vuk. Hrana je uvijek sa mnom u šatoru tako da sam izvukao tortilje i nutellu i malo se zasladio. Ustao sam oko 7 i već u 7:30 sam hodao. Odmah u startu problemi. Jedva sam hodao na lijevu nogu. Takva “sitnica” čovjeka lako izbaci iz ritma i prestane uživati u hodnji. Ipak, nakon nekog vremena svod lijevog stopala dolazi k sebi i krećem s finim ritmom. Zamjećujem teren….nije ni čudno što nisam našao mjesta za kampiranje. Takav teren se povlači cijelim kanjonom Deep Creeka i pomalo je zamorno hodati po cijele dane takvim krajolikom.
Uskoro dolazim do manjeg potočića i filtriram vodu. Jutro je i zamjećujem da postaje vruće, ali na neki drugi način od prijašnjih dana.
Nastavljam dobrim tempom. Uskoro netko dovikuje moje ime. Oooo, pa to je Jack Thirteen. Nastavljamo zajedno uz ugodan razgovor.
Vrućina je rasla i taman kada smo se najbolje uhodali dolazimo do čudnog mjesta. Glazba je svirala…Edith Piaf – La vie en rose. Ljudi hrpimice sjede na pijesku. Neki goli, neki u donjem rublju. Miris marihuane sveprisutan. U rijeci kao mali bazeni napravljeni od kamenja, a u njima opušteno sjede djevojke u toplesu. Opskurni likovi tumaraju goli po uzavrelom pijesku. Što je ovo, upitah Jacka, a onda me pogode riječi Aussiea Crawla. Govorio nam je o ovom mjestu. To su Deep creek Hot springs. Mjesto gdje je, ako je za vjerovati Aussieu Crawlu, Charlie Manson priređivao svoje zabave. Kockice su mi lagano sjedale na mjesto kada sam začuo dozivanje mog imena. Bijaše to Matt. Odmah mi je predložio da nabacim kupanje u geotermalnim izvorima. Mene ne treba puno nagovarati.
Temperatura bijaše izvrsna. Zaista je ugodno nakon toliko napora odmoriti u vrućoj vodi, unatoč rastućoj temperaturi zraka. Hot springs su omiljeno izletište alternativaca iz LA-a. Vikendom se tu zatekne popriličan broj ljudi. Srećom, nije bio vikend. Aussie Crawl nam je pričao još kojekakvih paprenih priča vezanih uz ovo mjesto, ali to ću vam pričati drugom zgodom.
Nakon nekog vremena došao je i Carsten. Pojedosmo nešto, te Matt i ja nastavismo dalje uz priče o Mansonu, Aussie Crawlu i čegrtušama. Naime, sudeći po riječima Aussiea Crawla ovo je mjesto najzagađenije čegrtušama. Odakle mu samo takvi podaci. Par koraka i stop! Eto čegrtuše. Čini se da je Aussie Crawl bio u pravu….po ne znam koji put.
Nakon susreta sa zmijom morao sam obaviti veliku nuždu koja me mučila već neko vrijeme i nakon kojih 30 metara sam naišao na flat grounds idealne za to, no maločas sretoh čegrtušu i nalazim se u zmijama najzagađenijem dijelu pustinje. Par sekundi za odluku….idem. Matt nastavlja. Sustići ću ga. Osluškujem svaki zvuk, gledam, odmjerujem, štapovima razgrnjujem lišće i granje. Čini se da zmija nema. Odlazim s mjesta zločina, ali nakon deset minuta mi je nešto čudno…hm. Što ne valja? Ooooo ne. Nema mojih štapova. Tko nema u glavi ima u nogama. Krenuh natrag po štapove. Bliži se podne, a temperatura zraka divlja.
Uskoro prestižem Matta. Ovo je bio uvjerljivo najvrući dan. Potpuno neizdrživo. Izmjenjujem se s Carstenom i polako, ali sigurno vučemo se prema kraju kanjona.
Očne jabučice mi hoće eksplodirati od vrućine, a stopala doslovno kuhaju. Sjetio sam se savjeta dušobrižnika da ipak ponesem gojzerice. Da sam ih u ovom trenutku imao zavitlao bi ih u kanjon svom snagom.
Nakon kraćeg spuštanja Carsten i ja dolazimo do brane. Odatle primjećujemo da put ide k potoku i šumici. Jako se obradovasmo.
Za desetak minuta eto nas u oazi. Sa širokim osmjehom skidam tenisice i bosonog ulazim u hladni potok. Ne može se to opisati. Probajte gurnuti noge u pećnicu na par minuta, a potom ih rashladite u hladnoj kadi pa ćete dobiti dojam kako sam se osjećao.
Ovo je mjesto uskoro postala hikerska oaza. Matt, Britanci, Nicole, Jeff, Carsten i još poneko. Svi smo guštali. Ipak. Trebalo je krenuti dalje. Bilo je 15.30 i nastaviti je bilo pakleno. Nakon sat vremena odjednom me je okružio roj pčela. Išle su paralelno sa mnom oko deset sekundi. Tisuće pčela putuje sa mnom. Zaglušujući zvuk zujanja zaledio je krv u mojim žilama. S rukama uz tijelo, podignutih ramena nastavio sam istom brzinom. Napokon, otišle su neozljedivši me.
Uskoro dolazim do mjesta gdje smo se Matt i ja dogovorili da ćemo kampirati. Pokazalo se da je predaleko. Ostavljam Mattu poruku i nastavljam.
Nakon par minuta susrećem i prvog konjanika na pct-u.
Srećom nalazimo dobro kamping mjesto i svi se smještamo, čak i Steven s konjima. Kuhamo večere i lagano se zabavljamo. Carsten i Matt su duhoviti i užitak je provoditi vrijeme s njima.
Taman kada sam lako usnuo nešto se događa. Zemlja se trese, pola metra od mog šatora nešto ogromno prolazi i to velikom brzinom. Konj u galopu. Utrnuo sam od straha. Eto ga i nazada. Topot kopita pola metra od glave…. Dozivamo Stevena, ali njega nema. Konj baulja po kampu. Uskoro se čuo glas: “Come here you naughty horsie.” Usnusmo.