Spavao sam začuđujuće dobro s obzirom kako sam se osjećao sinoć. Do 6 sam ćorio, a do 7 se razvlačio po udobnoj i toploj vreći. Potom brzinsko spremanje i prije 8 udaram dalje.
Jutarnja euforija je jaka. Jučerašnja bijeda kao da nikada nije niti postojala. Već je toplo ali da se. Kao i obično planiram doručkovati nakon što pobacam nešto milja pod noge. Hodao sam po makadamu pa se iza mene stvorio Jeep.
– Želiš li sok, upita mlada dama. – Naravno, uzvraćam i učas se našla kopajući po gepeku. – Hej, jesi li ti iz generacije PCT 2016.?, radoznalo će. – Jesam, a pretpostavljam da si i ti, dobacim. Naime, prepoznala me po bandani na glavi. Unikatna je. Ona je Moonshine. Njezino ime se nalazi na jednoj fotografiji koju imam i koju sam često pokazivao na predavanjima. Nismo se nikada sreli, ali eto znam za to ime. Kada sam rekao da se zovem Tesla oduševljeno je zaključila da je čula za to ime negdje na trailu. I da, bila je ovo moja prva trail čarolija 😁😁🤠🤠
Pijuckajući hladnu Colu naletio sam na Johna. S njim sam se vozio od El Pasa prekjučer. Ide, gega se. Reče da je razmišljao da odustane, ali ipak ide dalje. Dosta smo pričali, a meni je godilo da usporim i prilagodim se starijem hikeru.
Na jednoj, kako to zovu (nije cache) surprise water sustigao nas je i J.D. Također je krenuo jučer, ovo mu je prvi long distance trail, ali djeluje samouvjereno i prije svega zanimljivo. Uskoro smo se John i ja rastali. Trail nastavlja kroz pustinju, po pijesku, uz kaktuse i kojekakvo žbunje. Divan krajolik ali vidno neprijateljski. Ovdje za preživjeti trebaš poseban set vještina – bio biljka ili životinja..ili Tesla.
A onda, konačno, water cache 2. Tu je i bračni par koji je iz PCT generacije, pogađate, 2016. Prepoznali me po bandani. Nikada se nismo sreli tamo, ali eto. CDT gazimo poznavajući se. Pridružio nam se i J.D. Sjeli smo u nešto malo hladovine i razgovarali. Došli smo na temu mog filma i kad je J.D. čuo ime Why do I hike uskliknuo je da je gledao taj film. Baš sam se ugodno iznenadio.
Dovukao se i John, ali morao sam krenuti dalje. Sljedeća voda je 13,2 milja sjevernije. Morao sam biti realan. Ne mogu do tamo potegnuti danas. Stoga uzimam vodu i za dry camping. Dvije litre + pouch od cca 2 litre. Podižem ruksak za probu i po ne znam koji put se šokiram težinom. Tješio sam se činjenicom da su 70ih i 80ih hikeri nosili i po 40 kg u nedostatku ultra light opreme. Ako su mogli oni onda mogu i ja – tješio sam se kao pravi čovjek na zadatku. Hop, zamah ruksakom i na leđima mi je. Sila teža me prikovala u pijesak, a stopala se razvukla ko palačinke s broja 45 na 47. Nema druge, polako ali sigurno naprijed. Na cesti netko iz kombija dovikuje – wanna soda? Prilazim, a ovdje su bila dvojica iz CDTC shuttlea – Bigfoot i White Ape. Opet smo malo raspredali o mom snimanju. White Ape je pitao kada će to moći pogledati pa sam mu rekao da samo utipka Why do I hike i već će se film pojaviti. – Hah, rekao sam ti!, dovikne White Ape Bigfootu. Samo je jedan lik koji bi nosio toliko opreme na trail, reče i spomene da je gledao film i da mu se jako svidio. Čini se da je moj film svojevrsna referenca u hikerskim krugovima u Americi. Nisam niti sanjao da ću postati autor filma koji je referentna točka thru hikerima Amerike. Znam, uzorak je malen za sada, ali tu su i milijun i 100 tisuća pregleda na YouTubeu. Sada tu brojku osjećam i u živo na trailu. Osjećaj je dobar. Moj je rad prepoznat od onih ljudi koji su mi u neku ruku uzor i inspiracija, od američke zajednice hikera – najstrastvenije i najluđe od svih u svijetu.
Ostatak sam hodnje mučio muku s ogromnom težinom. No, nakon 6 milja našao sam svoje mjesto za kampiranje. Odahnuo sam. Za danas je gotovo. Sutra ujutro će biti puno bolje. Imam samo 7 milja da vode i idem sa samo jednom litrom. Ono što je iznenađenje dana je broj žuljeva koje sam izbušio, a nisam jedini. Pijesak u cipelama radi svoje. Nažalost, imam na svakoj peti po jedan. Ti su najbolniji. Bušio sam ih u više navrata. Srećom, pri površini su pa se mogu bušiti.
Na kampiralište su ubrzo došli Bigfoot i White Ape. Ostatak je večeri prošao u revijalnom tonu.
Subjektivna ocjena dana: 5/10