07.05.2022., subota.
Dok sam izlazio iz šatora neki su već napuštali kamp. Noć je obilježilo konstantno ispuštanje plinova. Mislim da je tome doprinio grah s govedinom i čilijem koji sam večerao.
Shredder i ja smo nastavili cestom zajedno. Uzeo sam dvije litre vode i kameru u ruke. Uslijedilo je 16 km ravnog makadama što je tukao prema sjeveru uz najzabačeniji dio Novog Meksika. Da stvar bude zanimljivija vjetrovi su nastavili (oni moji). Zatim kopanje rupe, pa nastavak hodnje, a onda još jedno kopanje rupe, pa bolovi u crijevima. Taman kada sam skoro dostigao trio fantasticus počelo se nešto mutiti u želucu popraćeno općom slabošću. Morao sam spustiti ruksak i odmoriti. Par minuta kasnije prestigle su me i Nijemice.
Ostao sam na začelju sa zdravstvenim problemima. Kako bi situacija bila zabavnija nad glavom mi se nadvila činjenica da se nalazim na jednom od glavnih konkurenata za projekt Mannhatan četrdesetih godina 20. stoljeća (u široj okolici). Dakle, u blizini su trebali baciti prvu atomsku bombu. Taj podatak vam dovoljno govori o udaljenosti i pripizdinastosti ovog mjesta. Uokolo nema čak ni kravljeg izmeta. Eto, nisam vjerovao da u Novom Meksiku postoji takvo mjesto.
Proklinjući dehidrirani grah s govedinom ustao sam jer morao sam nastaviti. Zalihe vode su padale, a prva lokvetina je udaljena dobrih 10 km. Opalio sam još par prdaca za ubrzanje i situacija se malo poboljšala.
Ubrzo je ispred mene bilo skretanje za alternativnu, tzv. smeđu rutu. U nakom kanalu odmarao je trio. Pridružio sam im se, ali sunce nas tjeralo dalje.
Prvo drveće se naziralo koji kilometar dalje pa smo krenuli da nas sunce dodatno ne iscrpljuje. Pod prvim drvetom odmarali su bračni par i Nijemice. Nastavio sam po uzavrelom pijesku trošeći dragocjene kalorije propadajući u pijesak kakvog bi se posramile i kalifornijske plaže. Trio je ostao u hladu i to je zadnje što sam ih danas vidio.
Kilometar dalje pao sam pod drvo i izuo obuću. Pasalo je. Trail je konačno bio trail. Uska staza što je vijudala zagonetnim prostranstvom. Cutiea sam susreo uz staru brvnaru, te se požurio do lokve. Naime, ostajao sam bez vode. Krajolik je postajao krajnje neobičan a okrunila ga je smaragdno zelena lokva smećkastog sjaja. Dakako, sve je bilo puno kravljih otisaka. Kod lokve Shredder, Google, Pecarino i par iz Kölna. Tu sam ručao i potpuno klonuo. Ostao sam bez energije. Ipak, valjalo je filtrirati vodu i dogovoriti se sa Shredderom idemo li dalje. Sutra je ponovno složena situacija s vodom pa odlučujemo odvaliti barem još 3 milje ne bi li smo sutra imali manje.
Oko 18.30 nalazimo povoljno mjesto i krećemo s ritualom dizanja šatora, kuhanja, klopanja, a digao sam i drona.
Danas je trinaesti dan otkako nisam spavao u zatvorenom, u krevetu. Proći će još dva i pol dok ne uđemo u Grants. Pomalo sam umoran od tegljenja toliko stvari, hodanja po cestama, vjetrusine, prašine i pijeska, prljavštine na svim dijelovima moga tijela i opreme, suhoće ruku. Nisam još bio na trailu koji pruža ovo što doživljavam na CDT-u. Razvaljuje me u svim segmentima, a ne uzvraćam adekvatnom obranom 🙂
Subjektivna ocjena dana: 4