Probudio sam se u 6:30 i ubrzo ustao. Trebalo je spremiti stvari i donijeti odluku: nastavljam li u gojzama ili u tenisicama…. Tenisice su lagane za tegliti, za razliku od gojzi koje su glomazne i teške. Ta gdje ću ih uopće staviti u ruksak? Odlučujem se za tenisice. Ne želim žuljeve i znoj, a k tome i teške su na nogama. Strpao sam ih na dno ruksaka, a kao kolateralna žrtva pao je šator kojeg sam okačio izvana. Malo tko bi teglio gojze, ali ne ću ih ostaviti. Teško se rastavljam od voljene i skupe opreme. Teglit ću ih, možda olakšaju putem 🙂
Došavši pred kuću taman se dijelio doručak. Palačinke s maple sirupom. Super. Pojedoh, a potom fotografiranje s Terry.
Dvojio sam da li da idem ili da odmaram nogu na ovom ludom mjestu. Teška odluka, no na kraju se odlučujem da idem.
Kako je na snazi fire closure morali smo ići cestom. Hodati po asfaltu mogu i doma, a nogu moram štediti maksimalno. Odlučujem se za stopiranje.
Jedan, dva, tri auta i, ako ubrojimo malo hodanja, eto me na trailheadu.
Od vozačice koja me povezla sam dobio KT trake da si lijepim zglob. Čim sam došao na stazu koja vodi prema PCT-u obrijao sam nogu i krenuo lijepiti traku….naravno, odljepljivala se. Nastavio sam, a strmina je postala brutalna. Noga radi.
Vrućina je postajala neizdrživa, ali nova kombinacija (tenisice i steznik) mi je odgovarala, a to je bilo najbitnije.
Oko 15:30 sam došao do Sawmill kampa gdje sam se odmah upustio u avanturu traženja izvora vode. Nakon podužeg hodanja nailazim na cisternu i hikere koji su doskočili teškoj dohvatljivosti vode.
Nakon filtriranja kaljuže krećem prema kampu i spremam si kasni ručak.
Ubrzo potom slažem šator i odmaram. Plan je rano ustati kako bih izbjegao vrućine.