41. Do viđenja New Mexico

Hladna noć me budila, ali stradao je samo nos koji je virio iz vreće za spavanje. Sna sam se dovoljno nabrao za cijeli dan. A danas je posljednja šansa za kutiju da stigne u poštanski ured. Oko 9.30 sam krenuo vidjeti stanje. Na putu do pošte El Floco, Cache i Quickstop sjede i preslaguju ruksake. Danas idu dalje. Dvojica zelenom rutom, jedan crvenom rutom. Spominju sljedeći grad – Pagosa Springs. Zaletili su se tamo auto stopom i vidjeli besplatne tople izvore vode. Hm, zvuči primamljivo. Rekao sam im da zajebi hodanje, idem stopirati do tamo. Quickstop je poentirao – Why do I hitch. Dobro smo se nasmijali.

U pošti pak loše vijesti. Paketa nema. Zovem Ghost ranch, zovem poštu u Albiquiu i ništa. Nitko nije vidio moj paket. Odlazim u restoran na doručak. U gradovima je opasno preskakati obroke i vodu. Često se dogodi da zaboraviš rutinu i nađeš se pothranjen ili dehidriran usred grada. Onda nadoknađuješ na trailu iz oskudne zalihe koju nosiš na leđima. No good. Stoga sam udario po breakfast burritou od ciglih 2000 cal. Zabetonirao sladoledom. Javio sam se i Shredderu. Zajedno ćemo do trgovine u resupply.

Imao sam namjeru autobusom skočiti do Ghost rancha, ali žena preko telefona reče da nema kutije pa mi se ne ide bezveze.

U trgovini pak loša selekcija hrane. Namučio sam se da nađem hranu koja mi treba. Dok sam tražio Shredder nam je našao prijevoz do kampa. Dvije starije žene su bile voljne povesti nas. Sa stražnje klupe gledao sam planine sjevera. U petak snijega na njima nije bilo. Sada su se bijelile.

U kampu smo ubrzo okupili ekipu svježima jagodama pa smo se družili dok su se nad našim glavama izmjenjivali sunce i kiša.

Svi smo uzbuđeni jer konačno idemo dalje. Dugo smo već u Chami, a subjektivni dojam je da smo ovdje mjesecima. Vrijeme nam se smilovalo i sutra ujutro krećemo crvenom rutom. Čak i Tighclops koji nema niti mikrospikes niti cepin.

Trebalo je prepakirati hranu pa sam otišao na susjedni stol i lagano kidao vrećice, rezao pepperoni i mrvio rezance kako bi mi sve stalo u vreću. Do Pagosa Springsa ima nekih 65 milja, no s obzirom na snježne uvjete računam da će mi trebati 5-6 dana.

Dok sam još pakirao hranu za stol, među ekipu je došla stanovita hikerica koju smo upoznali još jučer na večeri. Specijalnost joj je da nepozvana uleti i ukrade show. I sada je to učinila. Dao sam joj ime Competitive Susan. Zapravo ne znam kako se zove, ali joj ovo odlično pristaje.

Predvečer smo se uputili na večeru u hotel. Za stolom su već bili hikeri poput Joe Dirta, Gumpa i žene mu te još nekih hikera kojima nisam zapamtio imena. Lijepo smo se družili, a sutra svi idemo u planine Colorada. Biti će to pravi mali balončić hikera.

A New Mexico? New Mexico je bio najsuroviji komad planeta Zemlje kojim sam hodao. U njemu je sve prenaglašeno: ako nema vode onda je zaista nema, ako je voda loša onda je to do mjere užasa, ako se hoda cestom onda je ravna i najduža ikad, ako je vjetrovito skida ti kosu s glave, ako je vruće gore ti jaja, a ako je hladno smrzava se voda u tvome šatoru. New Mexico me dobro iskalio u svome ognju. Već sam pomalo i omekšao prije nego sam krenuo hodati CDT. Zadnji thru hike je bio idealni Colorado trail prije dugačke tri godine. Trail prepun vode, lijepog vremena (u kolovozu), bez požara, preskakanja i velikih rupa između gradova. Početak CDT-a je potpuna suprotnost. Lordsburg kao da je bio u prošlom životu. Sjećam se izlaska iz grada u ranu zoru kako bih izbjegao vrućine i potpuni slom dok su me zaobilazili kamioni na cesti iz Lordsburga. Pa ruksak s kojim se nikako nisam mogao sprijateljiti. Zatim žuljevi koje u tim razmjerima nikada nisam imao u tako ranoj fazi hodanja. Prašina koja se zavlačila u svaki komad moje opreme, a ja prepun elektronike. Tako prašnjavu okolinu nisam još doživio. Planiravši putovanje najviše sam se radovao pustinji Novog Meksika, a zauzvrat sam dobio takvo mlaćenje po guzici da sam se borio za opstanak dobrih 25 dana. Ostao sam posve zatečen. Kalifornija se naspram ovoga pokazala kao kamilica, a to su mi potvrdili doslovno svi hikeri koji su prehodali PCT a sada su bili zajedno samnom u ovoj kaši. Sjećam se, nakon nekih 10 dana hodanja sam pomalo sa sramom pitao jednog iskusnog hikera muči li se i on s Novim Meksikom. U dahu je priznao da rikava, a to su poslije ponavljali kao mantru i ostali. No, u tome leži i stanovita ljepota. Ta je surovost blago ovog dijela CDT-a. Nejednom sam ostao zapanjen surovošću i ljepotom te surovosti. Život koji živi unatoč posvemašnjem nedostatku vode i brutalnoj vrućini je začuđujuć. Dokazi o burnoj i jako mokroj povijesti ove zemlje koja sada već par tisuća godina oskudijeva vodom su u meni uzrokovali toliko upitnika i oduševljenja, a okolina koja je neodoljivo podsjećala na kaubojske filmove me je držala konstantno pri foto aparatu i kameri. New Mexico neću tako skoro zaboraviti, a na listi prehodanih geografskih područja biti će možda i jedan od najdragocjenijih trofeja. Gomila je hikera odustala ovdje i sama činjenica da sam izgurao dokle se dalo mi je veliki poguranac za dalje. Do viđenja New Mexico, možda se vidimo i prije nego mi se nadaš.