Probudila me vrućina u šatoru. Bio sam mokar od znoja. Pogledah na sat. 7.20. Ubrzo sam se spremio i primjetio da T Rexa nema. Pogledah oko sebe i postade mi jasno odakle buka…
Otiđoh do vode i napunih se. Plan je bio da ostanem ispod mosta cijeli dan, a onda predvečer da nastavim. Izignorirao sam plan i odmah krenuo prema potoku. Posljedice jačeg ritma sam osjetio u nogama. Od samog početka sam instalirao kišobran da me štiti od sunca. Unatoč tome bijaše nepodnošljivo. K tome, teško sam hodao.
Sjena je ovdje rjetkost i zastajao sam u svakoj sjeni na koju sam naišao. Vukao sam teške noge, a milje kao da su stajale ne mjestu.
Pustinja prepuna praznih čahura i prizori sa fotografije samo su kompletirale sliku ovog paklenog mjesta.
Kada sam ugledao pojilište za ovce bio sam u dvojbi da se prebacim u korito, no imao sam sućuti za žedne ovce.
Svaki odmor je bio izrazito važan, ali čim bih krenuo energija bi drastično pala. Što god radio ništa nije pomagalo.
Već je prošlo podne, a ja sam muku mučio sa 7 milja. Nikako doći do cilja. Napokon, bijaše blizu 13 sati kada sam ugledao kanjon. Počeo sam spuštanje. Došavši do potoka odmah sam se isplahnuo uz uzdahe zadovoljstva i nevjerice, ta koliko je ovo bilo teško. Drugi put me pustinja skoro koštala skuplje nego sam računao.
Sva dobra mjesta u hladovini bijahu zauzeta pa sam sklepao improvizirano sklonište i skuhao si ručak.
Kasnije sam se prošetao do hiker trash odmarališta. Prizor je bio tragikomičan 🙂
Svi su već pomalo planirali odlazak u noćni hiking, a ja nisam oka sklopio cijeli dan. Znao sam da takav nenaspavan neću uspijeti. Odlučio sam od 18:30 spavati u cowboy stilu do nekih 0:00, te onda malčice regeneriran krenuti i izbjeći dolazak na cestu za Tehachapi u ranim jutarnjim satima.
U ponoć krećem sam, ta što se loše može dogoditi…