26.05.2022., četvrtak.
Kampiranje na 3500 mnv
Sunce je već grijalo moj šator kada sam odlučio krenuti u dan. Tenisice i čarape lagano smrznute, ali voda u bocama ne. Začudio sam se. Očekivao sam smrzotinu. Dok sam se spremao sunce je otopilo led s obuće.
Krenuo sam u 8 sati. Zemlja je bila smrznuta i sve je lijepo hrustalo pod mojim nogama. Kako sam radio udaljenost tako je količina snijega počela rasti. Za sada ništa kritično, ali ako ovako nastavi….
Ono što je bilo iritantno su porušena stabla. Ima ih mnogo i višestruko otežavaju kretanje. Zaobilazio sam ih, prekoračivao ili gazio po njima.
Osim jutrošnjeg susreta s Old Soul cijelo sam prijepodne koračao sam. Odgovaralo mi je tako. U jednom sam trenutku stavio slušalice i pustio možda i jedan od najpodcjenjenijih albuma ikada – Load. Hetfieldov vokal na apsolutnom vrhuncu, tekstovi pjesama također, a sound posve jedincat. Load i Reolad su žanr za sebe u svijetu glazbe. I onda Bleeding me…letim po stazi.
Oko pola dva sam stao na ručak i to prilično umoran. Prešao sam 9 milja, a do dnevnog cilja imam još 4-5. Nisam štedio na odmoru. Dobrih sat, sat i pol sam jeo, izležavao se i rastezao noge. Prošli su me i Old Soul i Cool Whip, Apples i Manshands, a 5th Coursu ni traga.
Nakon filtriranja vode nekako smo se svi petero nagruvali u balončić i preskakali se kako je tko htio. Ja sam pak nosio kameru cijeli dan i snimao sebe i hodače. Snijeg je postajao sve zeznutiji, odnosno dublji. Krenula su propadanja, lutanja, sklizanja i naravno – mokre noge. Gdje nema snijega ima natopljenih livada i blata.
U jednom je trenu krenuo gadan teren – uzak i strm s visokim nakupinama snijega. Po drugi puta sam si ubacio Load u uši i krenuo hodati. Noge su proždirale snijeg. Bio sam u zoni. Prestigao sam ih sve i ostavio iza sebe. Kasnije mi je Apples rekla da je s mužem komentirala kako će Tesla teško svladati ovaj teren sa svojom video opremom u rukama, a onda sam je pretekao ko od šale. Komplimentirala me, jako. Zacrvenjeh se, zahvalih se, te rekoh da cijenim to što shvaćaju koju žrtvu imam s ovim u rukama.
Teren je u nastavku postao jako zahtjevan pa sam propadao, izvlačio se iz dubokog snijega, ali gurao naprijed pritom tu i tamo snimajući. Zadnja milja je bila uvjerljivo najteža.
Došavši do jezera Apples i Manshands su uzeli prvo kamping mjesto, na uzvisini ali okruženo mrtvim stablima. Ja sam se dugo vrzmao okolo da izbjegnem noćenje ispod mrtvih stabala. I našao sam dobro mjesto na drugoj obali močvare. Došle su i Old Soul i Cool Wip.
Nastavak traila je u istom tonu, a možda i gore. Snijega je sve više, a teren sve nezahvalniji. Gledajući karte malo se i brinem, ali nadam se najboljem. Zapravo dosta se brinem. Sutra opet isti zadatak – udarit 13 milja. Zloglasna crvena ruta s koje su se toliki hikeri vratili se pokazuje kao zaista zloglasna.