27.05.2022., petak.
Nakon što sam zakuhao vodu i polio smrznute čarape i tenisice bio sam spreman za pokret. Nešto prije 8 sam pronalazio izlaz iz snježnog labirinta uz Blue Lake. Susreo sam i Cool Whip, mučila se s prelaskom meni lake prepreke. Primjetih, ima Altra tenisice na nogama. Po snijegu ti dođe ko potrgana skija. No good.
Nakon uspona i još malo snježnih zavrzlama stao sam doručkovati na smrznutom jezeru. Mislio sam da će se pojaviti Cool Whip pa da zajedno prođemo zeznuti dio ispred nas, ali nije se pojavila. Krenuo sam solo.
Snijega je bilo sve više, a kako je jutro odmicalo počeo se topiti pa sam sve češće propadao. Ipak, ništa strašno.
Ispred mene je bio prijevoj. Trebalo se dosta uspinjati, a snijeg je zagorčavao nogama. Ne znam koliko mi je trebalo do gore, no došavši na prijevoj počeo sam razgledavati snježne vrhunce iznad mene. Naime, lavine u planinama nisu rijetkost.
Kada sam došao na veliku padinu kojom se trebalo spustiti vidio sam tobogan. Oho, sklizanje na guzici. Zgodno. Nisam puno dvojio, skočio sam u tračnicu. Nažalost, nisam postigao dobru brzinu. Za nagradu sam dobio mokre gaće.
Nizbrdica nije bila kratka. Dugo sam se spuštao po snijegu radeći polukrug, a kada sam se dokopao prvog suhog dijela šume zastao sam da malo odmorim i filtriram vodu. Dok sam filtrirao na 30 metara lijevo od mene iz drveća je nonšalantno došetao divan primjerak smeđeg medvjeda. Nije me vidio, a ja sam brzo ustao i upalio kameru. Čim me je vidio medvjed je manijakalno počeo trčati u drugom pravcu.
Trebala mu je sekunda od nule do 30 kmh. Letio je šumom. Ja sam pak ostao razočaran jer ga nisam ulovio na kameru, ali ipak i zadovoljan što sam imao privilegij vidjeti ga tako blizu. Kada sam se spremio otišao sam do snježnog humka na kojem je bio kada me vidio. Tragovi šapa su jasno bili vidljivi u snijegu.
Da bi krenuo novi uspon trebalo je napraviti veliko slovo C kroz dolinu, a čija je jedna strana obilovala snijegom. Trail niti ne možeš pratiti već improviziraš tražeći najbolji put za sebe.
Prešavši rijeku preko snježnog mosta napravio sam malu pauzu za ručak.
Potom je krenuo uspon na drugi, i kako sam mislio, posljednji prijevoj danas. Ubacio sam si malo glazbe za pogonsko gorivo. Srećom, strana za uspon je bila suha pa je uspon bio relativno bezbolan.
Došavši na vrh malo sam bauljao jer je sve bilo prekriveno snijegom, a tragove drugih sam izgubio. No, ubrzo sam bio na pravom putu. Već sam iz daljine vidio tobogane. Mislio sam da neću na guzici dolje, jer zadnji spust je bio razočaranje. No, došavši bliže dobio sam bolji dojam o strmini. Em je teško za spuštat se em na guzici ide brže. Ubrzo sam bio spreman i krenuo sam. Brzina je bila idealna, a trajanje jaaaako dugo. Spuštao sam se u 2 navrata i bilo je ludo zabavno.
Spustivši se opet sam po snježnoj padini morao raditi ogromno slovo C kako bih na dnu udoline precvikao rijeku na snježnom mostu i krenuo po suhoj strani s usponom.
Na jednom je dijelu uspona divljala rijeka. No, na drugoj obali bila je Old Soul. Pozdravili smo se, a ja sam mozgao kako prijeći ovo čudo. Nakon duge minute shvatio sam da moram ići iznad vodopada i preskakati. Dok sam to činio čuo sam nekakvu buku. Podigao sam pogled a niz padinu je letio ruksak od Old Soul. Kotrljao se, otskakivao, vrtio. Bum, tres, tras i naposljetku je završio u rijeci koja ga je prala i natapala. Brzo sam se spustio, skinuo ruksak, uzeo svoj cepin i dok je Old Soul još premišljala što će ja sam u maniri divokoze začas bio kod ruksaka. Uzeo sam ga na leđa i donio gore. Duguješ mi sladoled, nasmijao sam se, a Old Soul puna optimizma zaključuje kako je divno što imamo čast doživjeti ovu planinu. Čast muškaraca kavalira, old school style zadržana. Girl power, žena može sve i to sam ostavio za drugi put😋
Nastavio sam u brijeg sada shvaćajući da je ispred nas i treći prijevoj i da nema stajanja prije jer naprosto nemaš gdje. Polako je i vjetar dobivao na snazi, baš kao i prema prognozi.
Naletio sam na još jedan snježni krš usred padine. Stabla do pola u snijegu, pratim otiske drugih hodača i lagano propadam ponekad i do guzice. Izvlačim se, psujem, nastavljam dalje. Tu sam negdje ostavio i Old Soul i više je danas nisam vidio.
Kada sam napokon došao na prijevoj bila je to moja 12. milja. Dovoljno, no nema kampirališta ni za lijek. Obilazim okolo no sve je pod nagibom ili mokro ili pod snijegom ili totalno izloženo vjetrovima. Teška srca zaključujem da moram potegnut još 2.3 milje nizbrdo kroz teški pičvajz od snijega.
Krećem i odmah u startu uviđam kakav će ovo kraval biti. Ipak, tu i tamo potez suhog traila. Perifernim vidom iza sebe vidim neko micanje. Okrećem se a ono vuk. Sada je pak bježao uzbrdo glavom bez obzira. Ogroman primjerak. Prekrasan. Što je tražio iza mene ne znam, no kada je shvatio da je viđen pobjegao je.
U nastavku šou. Nagib ogroman, provalija stotine metara dugačka i posve snježna, skliže se i propadam. Cepin držim svom snagom u polako se krećem nadajući se supermoći Legolasa pa da mogu hodati po snijegu bez bojazni od propadanja. Nažalost ništa od toga. Propadam do kukova.
To je još jedan razlog zašto sam želio proći ovaj dio ujutro – sve bi bilo smrznuto i s derezama bi lakše išlo, no tada je i opasnije u slučaju odsklizuća. Trail je u jednom trenutku krenuo oštro dolje i tu sam par puta propao još dublje. Izvlačenje traje, a umor raste.
Mozak lagano traži razloge za brigu. Noge su mi odrvenile od hladnoće, ovome kao da nema kraja, gubim temperaturu tijela, spušta se sunce, osjećam se kao sam na svijetu….no znam jedno – nema odustajanja. Moram ići naprijed svim silama. To je jedina opcija. Ovaj dan je odavno prestao biti zabavan i pretvorio se u spašavanje, bijeg od smrzavanja.
Spustio sam se opet na toboganima koji su me spustili opasno nisko. Trail je visoko gore, a ja sam sada u dolini rijeke. Nema veze, pratiti ću rijeku koja se u jednom trenutku spaja s CDT-om. Vidim otiske u snijegu pa ih odlučujem pratiti. Svježi su, dvoje ih je. To su Apples i Manhands. Iskusnjare, zacijelo znaju što rade.
U dolini rijeke pičvajz. Žbunje, močvara, snijeg. Hodanje je užasno naporno, a ja sam već na rubovima. Gledam ima li mjesta za kamping, ali nema. Sve je mokro, a vjetar puše orkanski. Ovaj je vjetar najavljen i znao sam da dolazi, ali koliko god znao kada te odere do kostiju i baca u stranu znanje ništa ne znači.
Stajem na pauzu i jedem da malo ulovim zraka i kalorija. Krećem s velikom težinom u tijelu. Otisci i dalje logično idu pa ih pratim. Napokon smo došli i do rijeke, osjećam da hodam s njima. Razgovaram s otiscima u snijegu – dobro da niste gore išli, ovo je bolji put. A onda se uz rijeku nadvio klanac. Ništa, da vidim što otisci kažu – idemo u brdo. I tako je i bilo. U ovome sam trenutku postao izuzetno spor.
Otisci su se ponovno vratili uz rijeku te naposljetku preko snježnog mosta prešli na drugu stranu. Pratio sam i pokušavao naći mjesto za kampiranje. Tek nekih pola sata kasnije sam ugledao Apples i Manshandsa. Podigli su šator u nekom šumarku. I ja sam nadaleko zakampirao. Neravno, pod mrtvim stablima….užas kampiralište, ali nije bilo druge.
Jedva sam digao kamp. Potpuno sam iscrpljen. Što sam danas izveo s ovim ruksakom na leđima…. Plješćem sam sebi kad već nema nikog oko mene. 23 km, 3 prijevoja, medvjed, vuk, Old Soulin ruksak, snijega za izvoz, propadanje, cepin u rukama 11 sati i snimao k tome. Sjećanje na South San Juan planine neće izblijedjeti do kraja života. Pa jeba mu pas mater…..užas i divota u isto vrijeme. Mozak će zaboraviti užas. Sutra se pod hitno moram izvući iz ove planine. Vremenski okvir lijepog vremena se zatvorio, lupio je vratima. Vrijeme je za bijeg, a predamnom je još jedan prijevoj i paklena visoravan što voli vjetrove.