Noć je bila na razini zadatka. Ostavim malo vode u jednoj od boca izvan šatora da vidim koliko će smrznuti. Po vodi rekao bih da je bilo -4. Sunce je dotaklo šator već oko 6, ali ubzo se raspuhao vjetar, prokletnik, i otjerao to malo topline.
Oko 8.20 sam krenuo, a četverac me ubrzo dostigao. Današnji jedini zadatak je bio doći do ceste za Gunnison.
Kako smo se primicali cesti signala za mobitel i dalje nije bilo pa je ideja o zvanju hostela za prijevoz blijedjela. Cruise Control i Cache su bili naprijed i nekih 2,3 milje prije ceste su sreli stariju gospođu u šetnji prirodom. Vraćala se prema cesti gdje ju je čekao auto. Kada smo se našli na cesti zaključila je da u auto stane 4 hikera. Nas je bilo 5. Svi su pogledi bili upereni u mene.
Slabo prometna cesta. Nakon 30 minuta pojavio se Nanners, a nakon još 15 stala mi je gospođa i povezla me do Gunnisona. Još prije koji dan sam mailom dogovorio odsjedanje kod trail angelice pa mi je to bio i cilj kada dođem u grad. No prije pizza. Po izlasku susrećem četverac. Unisono mi objašnjavaju kako im je bilo žao ostaviti me da stopiram. Znam, ja sam se poštedio osjećaja krivnje tako što sam odmah pristao na autostop i pustio ih da se odvezu za grad.
Ubrzo nakon što sam se pozdravio s četvercem sam našao kuću i upoznao se s Annie i njenom djecom, a ubrzo je došao i muž Matt. Otpedalirali smo i do grada posjetiti art galerije. Izuzetno simpatična obitelj s psom Rosie.
A onda je uslijedio i poziv mog prijatelja. Došao je. Zagrljaj, pozdrav i upoznavanje s domaćinima. All in one. Malo se aklimatizirao, a onda nas je Annie povezla da vidimo malo grada i odlučimo gdje ćemo jesti. Odabir je pao na Old miners.
A tko mi je došao iz Hrvatske saznat će te u novim nastavcima bloga….