07.06.2022., utorak.
Bruno se po običaju ustao u 5, a ja sam produžio do 6.40. Malo vrzmanja po sobi i pospremanja opreme, a onda smo se uputili u Walmart po resupply. Na ulici srećemo Cricketa. Obojica smo se ugodno iznenadili. Nadoknadili smo informacije s traila, a potom se i pozdravili.
U Walmartu pak zabavno. Bruno pita trgovkinju gdje stoji paprika, a ova ga vodi na mljevenu papriku. Bell peppers, upao sam i razriješio nesporazum. Kad je samelješ onda je paprika, prije toga je bell pepper 🤣
Na putu za hotel doživljavam kolaps energije. Samo sam se ispuhao poput balona. Pripisao sam to manjku kalorija pa sam došavši u sobi jeo ostatke od jučer. Naravno, sortirali smo hranu. Imam duplo više od Sparrowa.
Prije stopiranja još smo svratili kupiti nešto za jesti na benzinskoj crpki i polako bacili prst na cestu. Bruno je hodao s ispruženom rukom, ja pokraj njega i ubrzo nam staje crveni Jeep.
Chris s dvoje djece i psom u gepeku kazuje da će nas prebaciti na trail, samo da pesa doma odvezemo. Nekako smo se stisli i krenusmo. Na putu prema gore Chris zaustavlja auto 4-5 puta jer se opako pregrijava. Dječak s crveno nalakiranim noktima komentira, a djevojčica između Bruna i mene spava s palcem u ustima. Ipak smo uspješno stigli do trailheada i u 11.40 krenuli s hodnjom east collegiate rutom kojom nisam hodao 2019., a sada je bila jedina opcija jer sam je želio proći i vidjeti što sve nudi.
U startu opaki uspon i teško lovim ritam. Bruno je otišao daleko ispred, a ja s noge na nogu. Na ravnijim dijelovima je išlo lakše, ali takvih u početku nije bilo puno.
Naletjeli smo i na kamp s domaćinom. Uređeno, uz rijeku s pokojim kamperom ili šatorom na mjestu. Napravili smo pauzu za objed, a kada je trebalo krenuti dalje odugovlačio sam. Čekaj da odrežem zanokticu…..cvik cvik i odrezao sam usput sve nokte.
U nastavku kao malo bolje, ali ne ide mi. Naprosto što god napravio tijelo ne radi kao inače. K tome, Bruno leti stazom. Nastojim držati ritam, ali ubrzo si osvještavam da mogu naprijed samo svojim tempom. U jednom se trenutku ispred mene ispriječio žestok uspon. Iz sporog sam prebacio u turbo sporo i posve izgubio živce. Počeo sam psovat onoga tko je god povukao stazu ovom trasom. Osjećao sam posvemašnju bespomoćnost. Kada sam napokon izvezao na ravninu dočekao me Bruno s osmjehom. Nisam našao energije niti da mu uzvratim. Samo sam kimnuo glavom.
Oko 17 smo došli na zacrtano kamping mjesto za danas gdje smo trebali dogovoriti idemo li dalje ili ostajemo. Mjesto bijaše srednja žalost, a Bruno potpuno raspoložen za krenuti dalje. Uvjerava me da ćemo tako smanjiti presing na naredne dane. Mene pak probadaju mišići nogu, koljeno lijeve noge javlja da je tu, a stopalo boli specifičnom boli. Umor ne odlazi i nepomično ležim u prašini naslonjen na ruksak. Znam da idemo dalje 3.2 milje jer se tamo nalazi zadnja voda prije rupe od 6 milja, ali tako se teško natjerati na pokret.
Ipak, uzimam ruksak i krećemo. Uz sve to nosim kameru u ruci cijeli dan i snimam gdje uočim zanimljiv kadar. Film ne smije trpiti zbog mog umora, ako baš ne mora. Tri milje se razvuklo, ali samo subjektivno u mojem umornom tijelu. Realno, trebalo nam je sat i dvadeset.
Na kampiralište sam se doslovno dovukao, takav sam barem dojam imao. Samo 14 milja, a ja krepan ko pas. Vrlo frustrirajuće. Bruno je birao prvi kamping mjesto i na moje čuđenje odabrao je lošije mjesto. Zelen je, kad shvati trikove odabira više mu neću davati da bira već ću samo spustiti ruksak tamo gdje želim 😂
Skuhali smo si ramen juhe i uz klopu razgovarali i družili se. Pridružili su nam se komarci veličine teniske loptice koje smo s lakoćom riješavali dlanovima ruku.
Sutra je pak plan udarit 20 milja i primaći se mt. Yaleu, planini koju ćemo prijeći u udaljenosti od nekih 8 milja, ali je uspon brutalan i bez vode. No, prije toga hot springs resort….tko zna što nas tamo čeka. Sada pak odmor, tijelo se mora oporaviti do sutra jer ovo danas je bila patnja i pol.