Ustali smo se u 4 ujutro. Nabrzinu sam se spremio i otišao na stijenu uživati u predstavi što nam je pripremilo sunce. Teško je opisati te trenutke, no najradije bih da sam ih proveo sam. Ipak, tu su bili kamermani.
Iz minute u minutu sunce je dobivalo ovu bitku protiv mraka. Naočigled se izdizalo i pravilo nam predstavu za sjećanje.
Oko 6 sati sam krenuo hodati s Jackom i Tripodom, novim nosačem. Naime, tako smo ga nazvali. Hodnja je bila prekrasna.
Bilo je oko 11 sati kada sam došao na skretanje za Horseshoe meadow. Trebalo mi je dodatnih 50 minuta do dole. Tamo sam zatekao praznu cestu. Kako je Jack traljavo dogovorio susret s logističarima KBS-a odlučio sam krenuti za Lone Pine autostopom. Filmska ekipa je zaostala pa sam preuzeo stvar u svoje ruke. Ipak, na putu prema Lone Pineu eto logističara. Srećom, Yongh je inteligentan pa je sam zaključio gdje bismo mogli izaći s PCT-a. Vratili smo se gore i čekali još kojih 2 sata da se ekipa spusti. Naime, unatoč mom inzistiranju, Jack je ekipu preusmjerio na drugi escape route te im priuštio dodatnih sat i pol hodanja. Sišli su s planine skršeni……samo vi slušajte Jacka, rekoh.
Krenusmo prema dolje.
Po silasku pucali su prekrasni vidici na Sierre kojima dominira mt. Whitney. A u gradu smo odsjeli u malom motelu podno samog mt. Whitneya. Otiđosmo na barbacue, a potom na spavanje.
Sutra stopiram za Horseshoe meadow i vraćam se na PCT.