15.06.2022., srijeda.
U gluho doba noći sam shvatio da je vani temperatura ispod nule. U šatoru ne, no nos mi je bio poput vrha sladoleda na štapiću. Iako je bio dogovor da me Bruno budilica probudi u 5.15 to se nije dogodilo. Hladnoća ga je omela. Iskobeljat se iz tople vreće u zamrzivačku okolinu van šatora je posebna vrsta torture. Osobito po novom otkako sam se riješio dugih hlača. Oblačim kratku majicu, potom melly, pa pernatu jaknu i kapu na glavu plus kapuljaču. Slažem šator a kada uzimam u ruke metalne centrale šatora samo se stepem od smrzotine. Nizad krećemo zabundani poput Eskima.
Milja ravnice nam omogućuje da se zagrijemo, ali sunce je to koje čekamo da se digne dovoljno visoko i obasja nas toplinom. No prije divlja rijeka. Tražimo prijelaz uzvodno, ali uzalud. Bruno odlučuje gacati po vodi u obući pa se skida, a ja odlazim nizvodno i eto balvana preko rijeke. Zaleđeni su ali uspjevam prijeći ostavši suh.
Uspeli smo se do osunčanog dijela i tu smo doručkovali. Bruno po trinaesti put ponavlja da bi on rado crvenom rutom. Naime, moj je plan bio tirkizna ruta jer sam dijelom crvene prošao 2019. i činila mi se za mene boljom, no na crvenoj je Grays peak – visok preko 14000 feeta, te još dosta crest ridinga, jahanja po sljemenima planina. Odbijao sam tu ideju, no kako je vrijeme odmicalo mijenjao sam mišljenje. Želio sam da Bruno dobije svoj vrh, ali dodatno iscrpljivanje mi nije milo. Bruno ide doma uskoro, a ja ostajem iscrpljen i valja mi doći do Kanade uz još mnoštvo novih izazova. Gruntao sam i kemijao i na kraju odlučio da idemo crvenom. I onako sam ispred većine hikera, na sjeveru Colorada ima još mnogo snijega i dobro će mi doći usporavanje, k tome, vuče me raskrsnica Colorado traila i CDT-a, sjećam se da sam se pitao gdje ide CDT na tom mjestu. No, najprviji je razlog udovoljiti prijatelju. Iskreno, da nema Brune išao bi tirkiznom, a sada ću pratiti crvenu. Prijatelji su vrijedni promjene planova.
Uslijedio je uspon na Kokomo pass. Nemrem a ne pjevati pjesmu Beach boysa kada tu prolazim…..
Potom Elk ridge i zavalina kojom smo polukružili do izlaska. Snijega je bilo sve više, ali uspjevali smo se probiti i dalje radivši dobro vrijeme.
Lokacije su mi bile jako poznate iz 2019. Mnogo sam tu snimao, a sada sam u kontra smjeru hitao na burger u Copper Mountain.
Odvalili smo 16.5 milja do 14.55. Taman na ručak. Burger skup, ali jako fin. Potom do trgovine po nešto sitno slatkiša za sutra do Breckenridgea i naravno – Cola.
Ovoga puta iskobeljavanje iz grada nije bilo teško. Trebalo je odvaliti još nekih 4-5 milja do kampa. Prvo umjereno, a onda i oštar uspon. Znao sam to, ta spuštao sam se ovdje prije 3 godine smijući se budalama koje će ići ovuda gore.
No, uspjeli smo. Zauzeli smo kamping mjesta 5 minuta prije dvojice iz suprotnog smjera. Nažalost, oko 21 je došao jedan padobranac u naš kamp. Taj lik nas svaki dan prestigne, onda nestane da bi se pojavio iza nas i prestigao nas opet. Ne priča, sam je.