7. dan: Julian (77) – milja 94.4: pustinja

Nakon noći u ugodnom krevetu probudio sam se već u 5:30. Obavih jutarnje stvari i još sam jednom nazvao svoje doma. Pobrojao sam hranu da vidim što valja kupiti i krenuo sam.

Rose i Shunta uzimaju dan odmora.
Svratio sam u Mom’s gdje pct hikeri imaju pravo na komad pite i sok. To mi je bilo umjesto doručka.

Bijaše izvrsno. Potom u trgovinu, a zatim sam vidio da su Koreanci u gradu pa sam zamolio Yonga da me prebaci do Sissors crossinga. Poveli smo i Drewa.
U 9:50 sam bio na stazi.

Drew je morao žuriti jer ga u Warner Springsu čeka paket, a pošta radi vrlo kratko tako da smo se ubzo rastali. Noge su mi bile spore i bolne. Jucerasnja petosatna nizbrdica je uzela danak. Počeo sam hodati relativno normalno tek nakon dva sata.

U jednom sam trenutku zastao pomirišati kaktusov cvijet, ali kada sam se prignuo zapuhnuo me opori “miris” znoja….ništa od šnjofanja cvijeća, moj miris dominira u okrugu metra. Ništa, nastavio sam uskraćen za kaktusov miris.

Kako sam se uspinjao vjetar je polako počeo pojačavati. No, ništa neobično. Polako se navikavam.

Kako sam hodao tu i tamo bih sreo nekoga. Nakon par sati naletio sam na Drewa.

Jedno smo vrijeme zajedno hodali u potrazi za hladovinom gdje ćemo ručati. Našli smo prikladno mjesto podno jednog grma.

Pao je i ručak: tortilla s tunom i rajčicom X2 plus malo slatkiša. Osušio sam i šator i malo još odmorio.

Nastavio sam sam i tako je bilo do kraja hodnje. To zna biti malo zamorno. Ljepše je hodati u dobrom društvu.

Kada sam u ugledao mjesto s potonje slike malo sam zastao. Cijeli dan su vidici bili prekrasni i oduzimali su dah. No, kada sam ovo vidio sjeo sam i pustio Maybe Thoma Pacea. Trenutak za pamćenje. Prepun trnaca sjetio sam se svojih Cipelcugera i koliko bih volio da prolaze pct samnom….Ovo je zaista privilegij.
Trgnuo sam se pogledavši na sat. Moram ići. Valja napuniti vode i naći mjesto za konak.

Koliko vode…..nema veće sreće nego naići na dobru vodu. Hvala onima koji se trude i ulažu tolike napora da hikeri ne žeđaju. Nastavio sam….

Hm, mislim da ovi oblaci nešto donose, no neću donositi zaključke naprečac.

Oko 18.15. napokon dolazim na mjesto visoko 1400 m i tu odlučujem ostati. Pokraj mene kampirao je Tortoise –  kornjača.

Čim sam složio šator i malo se podapro vlažnim maramicama skuhao sam si pileću juhu. Nestvarno je koliko čovjeka razveseli i pridigne topli i fini obrok.

Potom sam se spremio za spavanje. Dan je bio jako naporan i vruć. Kombinacija pustinje i samoće me je dodatno iscrpila, no sutra je novi dan.

Prije nego sam se uvukao u vreću bacio sam pogled na horizont. O ne! Valja se oluja…..opet.
Sat vremena kasnije vjetar je čupao sve što nije klinovima zabijeno u tlo. Usred noći sam izašao urinirati. Scena je bila nerealna: vjetar, olujni oblaci, svjetla u daljini, kišica i procjep u nebu iz kojeg me je gledala konstelacija Velikog medvjeda i Sjevernjače. Vraćajući se spotaknuo sam se i pao pokraj šatora….sve ima svoju cijenu 🙂
Sutra je velik dan………a vidjet ćete i zašto.