22.06.2022., srijeda.
Od 7 je serviran doručak. Zove se continental. Slutimo žalost. Na stolu pak pekmezići, maslaci, toast i kikiriki maslac. Žalost. Daj bar sir i polija.
Blizu hotela bacamo palčeve i staje nam stariji Meksikanac. Tužan je, obiteljski problemi. Svejedno je odlučio prevesti nas.
Ubrzo smo na trailu i lagano pičimo uzbrdo. Puno je ljudi na trailu i ispituju nas kuda idemo. Čude se, dive se. U jednom trenutku skrećemo s glavne staze i od tada više nismo vidjeli day hikere.
Oblaci su se već dobrano navukli pa je i zahladilo, no dobro smo napredovali i uskoro se našli na krijesti planine. Bilo je već blizu 12. Dovukli smo se do vrha i tu odlučili ručati. Kupili smo si pohanu piletinu, kruh i paprike. To je bilo ciljano za prvi dan iz grada. Kakva gozba! Nema tog restorana.
Ostatak poslijepodneva smo bili vrlo izloženi, ali vjetar je bio milostiv, a kiša je prijetila u daljini. Uživali smo jašući po krijesti planine sve dok nije počeo puhati hladni vjetar. Vrijeme je malo kvarilo doživljaj ali svejedno je bilo za pamćenje.
U jednom smo trenutku prelazili po snijegu i Bruno je upao do kukova. Ništa opasno, ali vrlo iritantno. Kako bi se osvetio snijegu odlučio se spustiti na guzici po snježnoj padini i veseljem uzvratiti.
Još smo malo tumarali gore, dolje i došli do našeg kampirališta. Ostaci piletine, kruh, paprika i kuhane juhe, desert keksi i bomboni……sreći nije bilo kraja. Najeli smo se ko kraljevi.