72. 947-963: Thunder and rumble

24.06.2022., petak.

Kako smo jako rano legli zbog kiše i vjetra probudio sam se već oko 5.30. U 7 smo već penjali stazu koja nas je izvlačila od jezera na CDT rutu.

Jutro je bilo jako vjetrovito, a vjetar, dakako, hladan. Izvlačnje je trajalo nekih 40ak minuta, a onda smo napravili pauzu za doručak na polu nevjetrovitom komadu planine. Hrana je dobro pasala jer obojica smo preskočili sinoć večeru. Kada smo se spremali krenuti dalje Brunov je podložak za sjedenje dobio krila. Vjetar ga je odnio niz padinu. Trčao sam, ali dok sam nije aterirao nisam ga dostigao. Taj mi je trk priuštio korištenje podloška za vrijeme ručka.

Nastavak uspona je bio usponast – dakle naporan. Vjetar nije popuštao i sledio mi je lice i nos. Morao sam rukama raditi zavjetrinu licu da malo dođe k sebi. Na jednoj sam pauzi uzeo bandanu i navukao preko lica. James peak koji smo penjali me nije oduševio, bio je surov i negostoljubiv. Kada osjetim negostoljubivost povučem se. To je introvertski nagon. Tako je bilo i s ovim vrhom.

Došavši gore oblaci su se igrali skrivača. Čas se pojave, pa se rasplinu, pa odu dalje, vrate se i onda opet ispočetka. Malo smo se zadržali a potom krenuli sa spustom.

Bruno je na silasku doviknuo planini “hvala ti”, a ja sam dodao “puši k…c” – misleći na vjetar (vjetar i ja smo stari neprijatelji, Bruno zna više o tome pa ga pitajte). Parsto metara niže, pak, otvorio se pogled na istinsku planinsku kičmu SAD-a. Vjetar je ovdje bio u offsajdu pa sam odmah zatražio pauzu. E tu se već bolje osjećam, pomislio sam. Zasjeli smo na travu. Bruno je sugerirao da bacim drona u zrak. Začas je letio čas vamo, čas tamo.

Dok sam spremao drona sustigao nas je Alexie, francuski hiker kojeg sam više puta susretao. Malo smo porazgovarali. Nastavio je s nama, ali ubrzo odjurio naprijed. Mi smo pak koračali planinskom krijestom bivani šibani hladnim vjetrom. Oblaci su iznad nas igrali divnu predstavu tako da je ponekad bilo teško hodati gledajući u nebo. Onda bismo zastali i promatrali.

Ipak, oblaci su postajali sve divljiji. Tamnili su, a u planinama iza nas su već dobrano istresali kišu. Znao sam od jutra da će današnji dan biti klasičan primjer bježanja iz planina. Tako je i bilo. Naprosto nema stajanja, udri hodanje, gledaj pejzaže u brzini, lupi koju fotku, no prvenstveno šibaj dok te planina nije išibala.

Kada smo se primakli jednom prijevoju s parkiralištem i info tablom zastali smo na drugi doručak. Nešto kao što čine hobiti. Tu je bio i Alexie. U tišini smo žvakali hranu i pogledavali u nebo. S više je strana bilo crno s izljevima oblaka prema tlu. Samo smo gledali. Čim smo spremili ruksake i krenuli dalje krenula je kiša i tuča. Alexie je rekao da samo trebamo ispenjati brdusinu ispred nas i tamo smo sigurni. I bio je donekle u pravu – ovaj oblak nije mogao prijeći ovakvu planinsku masu. Čim smo joj se primakli kiša je odmaglila dalje, a mi smo preko snježnog prekrivača prešli na drugu stranu planine.

No, tamo nas je dočekao pravi meteorološki pičvajz. Potpuno crnilo, izljevi oblaka na više lokacija, zloslutni vjetar i trail koji ide u taj krš. Nastavili smo oprezno, Alexie je bio na uzvisini jedno 350 m ispred, a onda je opalio grom. Alexie je stao iste sekunde. Potom ponovna grmljavina. Gledali smo u oblake i činilo nam se da glavnina oluje ide u smjeru traila jedno 500 metara ispred nas.

Ugledao sam uvalinu u terenu. Tu smo krenuli skloniti se, a Alexie je naglo krenuo spuštati se sa uzvisine. Izvadio sam kameru da snimim kaos, no nisam imao priliku dugo snimati. Krenula je tuča. Bruno i ja smo se stisli uz ruksake i pokrili se kabanicama. Krenulo je žestoko praćeno vjetrom. Srećom, udari munja su se udaljavali od nas, no tuča nije posustajala. Postalo je jako hladno, a koža na mojim nogama se naježila, no bio sam posve suh, kao i moja oprema. Tuča je udarala i ništa nismo mogli učiniti nego čekati. Nalazili smo se na 3650 mnv, u mikro klimi, kao da smo u frižideru, štiteći sebe i svoje stvari od vlage i hladnoće. Mali šatori od kabanica su pružali čak i malo topline generirane od naših tijela.

Naizad, tuča je popuštala, polako smo se izvukli ispod kabanica. Obukao sam melly, pernatu jaknu i wind brakericu. Morao sam se utopliti prije nego krenemo dalje. Pričekali smo još malo da se oblaci raziđu, a onda smo krenuli dalje. U cijeloj ovoj priči možete razabrati koliko je kabanica dobar komad opreme nasuprot vodonepropusnoj jakni.

Oblaci su se brzo razbili i na nebu kao da oluje nikada nije niti bilo. Ipak, na tlu neotopljena tuča, kao kratkotrajni podsjetnik. Uslijedio je i zadnji uspon danas, pogledi su pucali, a mi smo se pomalo skidali iz viška odjeće. Sunce je ponovno grijalo.

U nastavku spust, ali obogaćen snježnim padinama. I to smo riješili i na ivici posvemašnjeg drvenog džumbusa stali smo na ručak. Uskoro se pojavio i Alexie. Pričali smo o proživljenoj oluji. Ručak – tjestenina sa sirom i pokoji slatkiš su sjeli bogovski.

Nastavak traila u kršu. Oluja je porušila tisuće stabala. No, netko je raskrčio trail. Zahvale tim ljudima do neba. U suprotnom bi se kroz ovo izvlačili satima.

Spustivši se još niže odlučili smo baciti sidro i kampirati, no gdje god stanemo najezda je komaraca. Kada smo našli dovoljno dobro mjesto već smo bili izmireni s činjenicom da ove večeri ratujemo s bešćutnim, letećim krvopijama.

Bruno i ja smo snimili i intervju za RTL danas na molbu Jelene Pajić a okruženi stotinama komaraca. To je žrtva. Kada će biti emitirano ne znam, javim.

Potom smo se povukli u šatore, ništa druženje, komarci su usrali situaciju. Sutra nastavljamo Continental divide trailom prema Grand Lakeu gdje se rastajem s Brunom. Dakle, sutra je naš zadnji zajednički cijeli dan na CDT-u.