Probudio sam se u 4 sata i pomišljao da krenem, no bilo je naprosto prehladno. U 5 ista priča. Odugovlačio sam dosta dugo i krenuo sam u jako kasnih 8 sati. Dvije milje i nešto sitno do Silver Passa. To se odrađuje bez hrane u želucu. Korak po korak i probijao sam se prema prijevoju.
Prijevoj je bio lijep. Odlučio sam tu doručkovati. Zadnja hrana je brzo planula. Tada je došao Bob. Kroz razgovor sam mu spomenuo da moram ići jer mi ponestaje hrane. Odmah se ponudio i dao mi nekoliko granola štangica i sjemenke u tamnoj čokoladi. Energetske bombe. Zaista divna gesta.
Počeo sam sa spuštanjem, no trail je spremao specijalna izmemađenja za mene. Unatoč mojoj knjizi čini se da sam baratao krivim informacijama. Očekivao sam ravniju stazu, a ispred mene su bila brda i doline. Sad gore, sad dolje. Jezik do poda i hodaj. Zaista sam se žurio, a bolnu nogu sam neutralizirao novim načinom koračanja. Pogađate čime to rađa – novim žuljevima.
Krajolik je bio raznovrsan i uživao sam u pojedinim dionicama. Trudio sam se biti brz da stignem u grad taj isti dan.
Došao sam i do mile markera 900. Bijaše loš i u gotovo neprepoznatljiv. Ipak, Klještića sam morao uslikati.
Nakon pauze s ručkom došao sam pred Reds meadowa. Šuma je izgledala kao nakon testiranja nuklearne bombe.
Ne znam što se dogodilo ovdje. Snrdi na požar i jaku oluju.
Došao sam do kampa točno na ukrcaj na posljednji autobus za grad. Kakva sreća. Po dolasku u grad odmah sam shvatio da je ovaj gradić posebno mjesto. Besplatni troley razvozi ljude po gradu, sve je kao pometeno, kuće ko iz filmova. Prekrasan grad. Mislim da mi je ovo broj jedan grad za sada na PCT-u. Popio sam pivu s pct frendom i otišao pred zatvoreni restoran brze hrane. Tamo će me pokupiti Koreanci.
Ispred restorana sam zatekao Flying Dutchmana. Dobro smo se našalili, a potom su došli i Koreanci. Dođosmo u smještaj gdje sam se i najeo. Sutra uzimam pauzu.