01.07.2022., petak.
Cijelu je noć padala kiša. Šator je izdržao. S obzirom na jučerašnji dan dao sam si oduškao do 7. U 8 sam polako kretao iz kampa. Namjera je do subote u 12 doći do pošte u Steamboat Springsu inače ne mogu doći do novih tenisica do utorka, možda i srijede. Do ceste s koje mogu stopirati nekih 17 milja.
Uspona nije bilo mnogo i mogla se napraviti solidna miljaža. Pauze gotovo da nisam niti imao pa se tih 17 milja brzo topilo. Ipak, silverthornška kriza, ili bolje reći ledvilska kriza, udara i dalje jako. Kakve borbe…. Glava i tijelo nisu u sinkronizaciji. Izazov kakvom se nikada ne nadaš. Borba sa samim sobom, ali do krvi. Šake lete, ne biraju se sredstva.
Nešto poslije 16 sati sam bio na cesti. Nastavio sam hodati cestom i stopirati. Nije prošlo dugo i stao mi je Connor u svom Camaru. Ljudi u takvim autima rijetko staju stoperima, ali ne i Connor.
Nisam ni sam znao gdje ću odsjesti u Steamboat Springsu osim što nisam želio u skupe hotele. Na kraju sam mu rekao da me odbaci do KOA campgrounds.
Pozdravili smo se, a ja sam odšetao do recepcije. Tamo pak gužva. Došavši na red žena sa žaljenjem konstatira da je sve zauzeto. Ipak je uskoro 4th of July. Već sam se počeo raspitivati za prijevoz do grada kada je u razgovor uletio mladi čovjek s prijedlogom da mu se pridružim na njegovoj parceli jer je solo. Zaposlenica pristaje i David i ja odlazimo na parcelu.
Otuširao sam se i stavio prati veš, a onda nam je pristupio drugi zaposlenik i obavijestio da smo na krivoj parceli i da se moramo prebaciti 100 metara dalje. Već sam sve raspakirao i ovo je bio pain in the ass. Vjetar je već dobro puhao, a crni oblaci i grmljavina prijetili. No, uspjeli smo se prebaciti i baš kada smo zabijali zadnje klinove počela je tuča.
Kada se vrijeme malo primirilo s Davidovim autom smo otišli u grad na klopu. Počastio sam ga kao znak zahvale. Po povratku zapalismo vatru i guštasmo uz toplinu iste.
Eto, trail se pobrinuo za mene.