Noć je bila vjetrovita i jako hladna. Osjećalo se da sam došao na malo drugačije mjesto, no sinoć to nisam primjetio. Navio sam budilicu u 5, ali sam ignorirao. K tome, loše sam spavao. Ustao sam u 6:20 i u 7:10 sam bio na trailu. Odmah je uslijedio uspon od 370 m. Pojeo sam jednu čokoladicu za energiju. Možda je bila i zadnja. Krajolik je ovdje bio posve drugačiji od Sierra. Bez drveća, pustinja bez vode, vjetrovito i hladno. Ovo je izgledalo poput limba između stijenja Sierra i šuma Sjeverne Kalifornije.
Trebao sam prevaliti 9 milja da bih došao do Sonora Passa – neslužbene granice sjeverne Kalifornije. Žurio sam jer sam morao ići po hranu u grad.
Do Sonor Passa smo zajedno došli Peter Pan iz Poljske, Up i ja. Tu smo zatekli Nicolu i još par hikera. Odmah mi rekoše da su Matt i Jeff otišli prije deset minuta. Iznenadih se i obradovah se. Ipak, razgovor je krenuo na hranu. Požalio sam se da oskudjevam i da moram u grad. S obzirom da tamo stoji kamion koji čuva kutije za hikere koji posluju s tom firmom tamo ima i hiker box. Malo sam pronjuškao i uz nagovor hikerica uzeo hrane da ne moram u grad. Bilo je tu krumpira, sjemenki, malo bombona. Pravo čudo, pomislih. Minutu prije nego krenuh do kamiona su došli Švicarci. Dva para starijih hikera koje sam upoznao u Yosemiteu. Imali su dvije kutije u kamionu. Izvadivši ih počeli su sortirati i bacati Mountain house pakete na pod. Pitaše me želim li ih. To je dehidrirana, jako kalorična i ukusna hrana. Naravno da želim, rekoh. Došao je i Peter Pan pa sam i njemu nešto dao. Sve u svemu lijepo sam se opskrbio. E to je bilo čudo. Zahvalio sam se i popričao s darežljivim Švicarcima.
Krenuo sam dalje. Bijaše naporno, a valjalo je prijeći 12 milja.
Up i ja…