Probudio sam se prilično rano. Kako sam imao problema sa WordPress alatom Cipelcugeri su odlučili pomoći i financijski uskočiti. Hvala vam, momci. Tako da sam od jutra pisao nove postove.
Paralelno sam se i pakirao. Oko 10:30 došli si Dan i Matt. Krenusmo na put prema trailu. Došavši pozdravili smo se s Danom. Ljudina i pol. Krenusmo prema jezeru. Tu smo se ukrcali na gliser kako bi se malo zabavili, a kao kolateralna žrtva zabave je palo tri milje traila. Nismo požalili. Bilo je jaaaako dobro.
Fotografija najbolje dočarava kojom smo se brzinom vozili
Nastavivši pogledi su oduzimali dah. Cijelo područje se zove Desolation wilderness i zaista, hodati tim područjem čovjek se osjeća potpuno odsječeno.
Uskoro smo došli na jezero na kojem se Matt kupao prije nekih 35 godina. Odlučio je to ponoviti. Probavši rukama vodu znao sam – neću ga slijediti. Voda je bila ledena.
Hodali smo do nekih 18:30. Smjestili smo se uz potok, a uskoro je došao i Mountain Goat – socijalni radnik, kuhar. Vjetar je divljao. Šatori su nam treperili poput zastava na olujnom vjetru. Bijaše jako bučno. Nakon večere povukli smo se u šatore, ali san nije dolazio na oči koliko bješe bučno.
Ovakvi prizori su uvijek skriveni nekoliko desetaka milja od civilizacije. Naišavši na ovaj prizor ukamenio sam se, šutke sam promatrao jer znao sam kolika je vjerojatnost da se nađem baš ovdje u ovom trenutku. Za mene su ovo bila vrata - vrata u novi život koji se predamnom otvarao protiv moje volje. Na meni je samo bilo da ga prihvatim...