Ustao sam relativno rano, ali s podočnjacima veličine košarkaške lopte. Natečen poput izubijanog boksača. Nema veze, solidno sam se naspavao i vrijeme je da pregazim Burro mountain – prvu planinu na CDT-u. Na njoj sam zapravo već neko vrijeme, ali danas ide njen vrh. Dobro je išlo unatoč usponu, a odmah od jutra su mi povremeno društvo radili Belobraidich i Jim. Naizmjenično smo se preticali, odnosno leap frogali. Snimao sam vrhunce u daljinama, a istovremeno i komunicirao s dragim mi ljudima jer je 5g zahvaćao trail.
Prvi cilj dana je bila limena rupa vode. Bijaše udaljena kojih 7-8 km od početne točke. Nosio sam litru i pol vode. Uskoro su krenuli i ponderosa borovi. U njih sam se zaljubio još na pct-u. Divni su, a mnogi i izgoreni, no ipak preživjeli. Oko 11 sam došao do vode, čiju sam fotografiju zaboravio opalit. Hladna je. Čudo. Naravno, puna smeća, a okusom bljutava. Nema druge. Okus sam razbio elektrolitima u prašku. Najeo sam se tortilja i kobasičica. Zamjećujem da su u SAD-u tortilje u većici jedno 45 puta bolje od suhoparnih kod nas. Sada je došao trenutak da natočim 5 litara i rokam 20 milja po suhom. No, na aplikaciji sam na 128. milji našao farmu. Navodno ima svega: voda, tuš, pivo, mjesto za kamping. To otkriće mi je došlo još jučer, tako da sam ujutro nazvao Page i dogovorio svoj dolazak. Naime, nalaze se 2 milje offtrail i hikeri se rijeđe na to odlučuju. Radije tegle vodu ili zgibaju zaobilazno na I-90 cestu koja vodi do Silver Citya. No, ne i ja. Kada sam se spremao otići dalje na vodu su došli Belobraidich i Jim. Objeručke su prihvatili moju ideju s farmom. Belobraidich mi je ovlaš napomenuo da se poslijepodne sprema veliki vjetar. 50-60 mph, a na udare i do 80 mph. To je 130 kmh i to sve u noć. Šator može lako puknuti na tim vjetrovima (osim ako nisi Ruđer i ja pa sačuvaš šator na oluji na Murteru s preko 150 kmh 😁).
Nastavio sam dalje i kako sam hodao tako je pojačavao i vjetar. Sve jače i jače. Sve jače i jače. U jednom sam trenutku primjetio da se planine u daljini ne vide. Pijesak se podigao s vjetrom, napravio oblak a sunce je zatamnjelo baš kao da je pomrčina. Teško se disalo pa sam stavio i maramu na lice no ne možeš hodati s time na licu. Grlo je peklo od prašine, nije pomagala ni voda.
Napokon sam došao do ceste koja vodi na farmu. Još dvije milje. Vjetar je još pojačavao. Na kratkoj pauzi pijesak me doslovno išamarao po licu. No, upornost se isplati. Naizad sam stigao na farmu.
Page me srdačno pozdravila zajedno sa svojim psima, a u kućici i Gabe te Zero – hiker s Aljaske, jedini prisutni od hikera.
Potom je uslijedila degustacija piva. Ne pijem alkohol preko godine dana i ovo je bilo prvo pivo koje sam od tada kušao.
Rade ga od lokalne borovine jaspisa, meda, koječega, a sok od marelica i meda. Po degustaciji kupio sam pintu soka. Njam.
Potom su ujahali i Beli i Jim a druženje se nastavilo. Prvi sam se istuširao i skinuo sa sebe kilu-dvije prašine. Kakav osjećaj!!! Page i Gabe inače ne primaju hikere u kućicu, ali zbog vjetra su napravili iznimku. Jim i ja unutra na podu, a Beli i Zero su se odlučili na kampiranje. I eto, nalazim se na najboljem mogućem mjestu ove sekcije za dočekati pješčanu oluju. Nije li to izvrsno.
Farma je inače prepuna detalja i satima se može razgledavati. Gabe je, čini mi se, priučeni umjetnik koji radi kojekakve stvari od otpada.
A znate li koja je danas bila temperatura na Crazy Cooku? 43 celzijevih. Dok ležim u kućici vani vjetar trga a limena kućica škripi i pucka na sve strane.
Subjektivna ocjena dana: 6