Loše sam spavao. Ujutro sam čuo kako Matt i Jeff odlaze. Uskoro sam se ustao i trčao na veliku nuždu. Horor za svakog hikera – imati probavnih problema. Potom sam se spremio i u 7:20 krenuo. Bijaše jako naporno, aosjećao sam se potpuno izmoždeno i umorno. Ne znam što mi je, ali je neka boleština posrijedi. Možda voda….ili prljave ruke. Kako bilo čini se da se tijelo bori protiv uzročnika.
Ovu sam dvojicu sustizao sve do 12 sati. Tada smo i stali ručati. Polako primjećujemo da je sve manje vode i potrebno je planirati kako ne bi ostali suhi.
Kada smo krenuli dalje ponovno sam trčao na nuždu. Ko za inat strmina je bila ogromna, te sve zaraslo. Kada smo napokon stali uzeti vodu Jeff mi je dao nekakav lijek. Nadam se da će djelovati.
Nastavili smo potom još 5 milja do kampinga s vodom u blizini. Došao je Up i jedan britanski hiker. Malo smo se podružili, večerali i povukli se na spavanje.
Ovakvi prizori su uvijek skriveni nekoliko desetaka milja od civilizacije. Naišavši na ovaj prizor ukamenio sam se, šutke sam promatrao jer znao sam kolika je vjerojatnost da se nađem baš ovdje u ovom trenutku. Za mene su ovo bila vrata - vrata u novi život koji se predamnom otvarao protiv moje volje. Na meni je samo bilo da ga prihvatim...