Nisam baš mogao zaspati. Vrtio sam se, a onda kad su kapci otežali trebao sam mokriti. Vani je padala kiša. Srećom, jedna Jana boca je bila prazna. U trenucima poput ovoga što je bio predamnom valjalo je biti maštovit.
Napokon sam zaspao, a u 4 ujutro me razbudila divlja oluja. Odjednom se na nas obrušio vjetar velike jačine, krošnje su stvarale ogromnu buku, a stabla jedva odolijevala. U pamet sam prizvao mjesto gdje smo odlučili kampirati kako bih se utješio da su stabla dovoljno jaka do izdrže oluju. Bili smo u klancu i to je bio bonus. Donekle smo bili zaštićeni. Stavio sam naglavnu lampu da vidim stanje šatora. Nije curio, a unatoč ogromnim količinama kiše zemlja je dobro upijala pa nije bilo bujica i bazena. Potrpao sam elektroniku u zip lock vrećice, s unutarnje stijenke šatora otjerao puža golaća od 349 g, nabio ćepiće za uši i u nadi da će stabla izdržati nastavio spavati.
Preživjeli smo olujnu noć. Jutro je bilo hladno, no ipak sunčano. Bilo je to utješno. Dok sam slagao šator poziv: ured gradonačelnika Daruvara. Pitali su kada smo na Petrovom vrhu i mogu li nas počastiti. Dakako, ne odbijamo dobročinstva 🙂
Prvo je uslijedio opaki, vertikalni uspon. Na Pacific Crest Trailu ovakvi usponi ne postoje, no ne zato jer ih nema, već zato jer ljudi grade serpentine po usponima. Ofarbati drveće markacijama po vertikali je najbezbolniji način trasiranja, no nije hiker friendly. Valjalo bi na tome poraditi.
Pola sata smo savladali 250 m uspona. Nakon toga lagani šok. Samo kojih 300 m od mjesta gdje smo kampirali svježe porušena stabla. Da smo se dan ranije popeli ovdje zacijelo bi na ovom ravnom predjelu kampirali, s obzirom da nismo znali da postoji planinarsko sklonište na Crnom vrhu. Srećom pa nismo jer smo mogli opako nastradati. Sljedeće generacije hodača će znati takve trikove i biti će sigurniji.
Sunce nas je pomalo grijalo i uživali smo u njemu.
Ipak, oblaci su vodili glavnu riječ.
Korak po korak približavali smo se domu Petrov vrh. Zvao sam u nekoliko navrata i Branka da mu javim za trail magic sarmu i pizzu, ali pozivi nisu dopirali do njegovog telefona.
Došavši u dom dočekao nas je domar i srdačno pozdravio. Uskoro je došao i gradonačelnik Daruvara, g. Damir s novinarima i turističkom djelatnicom. Sarma, juha, pizza, propolis, rakija, pivo, džem….. Bili su široke ruke.
Srdačno nas je društvo uskoro napustilo, a mi smo se pozabavili sušenjem stvari. To je najbitnija stvar nakon kiša.
Sušili smo mnogo i dugo.
Tada nekada smo i odlučili da ćemo ostati prespavati ovdje. Ta nigdje nam se na žuri, a na Petrovom vrhu nam je bilo naprosto divno. Cvrkut ptica, divno zelenilo, dobra hrana, dobri domaćini, krov…što čovjek može više poželjeti 🙂 Ovakve situacije čovjeku osvješćuju koliko mu je malo dovoljno za sreću – malo odmora, hladno piće i osmijeh.
Došao je i g. Slavko koji nas je poveo na Petrov vrh.
Popeo sam se samo do pola repetitora. Naime, novootkriveni strah od visina me nekako sputavao da se pentram dalje. No, pogađate, do vrha se popela Popcorn.
Kako bih ispao veći muškarac moram priznati da se tresla kad je sišla, a ja nisam….doduše, nisam se ni popeo do kraja, ali se barem nisam tresao 😀
U daljini smo vidjeli izljeve emocija lokalnih oblaka. Bili su tužni jer nismo nastavili putovanje ritmom koji se od nas očekivao 🙂