Spavati u krevetu je bilo dobro. Nismo se opterećivali ranim ustajanjem unatoč tome što smo morali jače povući. Oko 9 smo krenuli dalje. Dan je bio savršen za hodanje, no znali smo da na ovom dijelu puta nedostaje vode i pogodnih mjesta za bivakiranje.
Uslijedila su pitoma brdašca kojima smo lako krstarili, a nebo je bilo prošarano najdivnijim oblacima.
S vremenom bismo upali u začarane šume, a zelenilo bi nas umah očaralo.
Nažalost, poneki Hrvat smatra da svoj otpad valja baciti u šumu. Nisam siguran mogu li takve dvonošce nazvati ljudima.
Šume, osim porušenim stablima obiluju i smećem. Da, to je naša realnost.
Ponekad je baš dobro naići na grančicu palu s drveta koja vam točno pokazuje kojim pravcem ići….
Na kraju dana smo došli u selo Jabučeta. Trgovina! Na njoj je pisalo Mali dučan. Zgodno….. Pred trgovinom lokalni muškarci u ispijanju piva. I mi smo uzeli pivo te guštali sjedeći na travnjaku. Bilo je dobro sjesti i ne raditi ništa. Malo sam porazgovarao s tipom koji je došao sa starim biciklom, baš kakvog sam i ja imao.
Na odlasku naišli smo na groblje, tik do trgovine. “Vidiš, Marina….”, rekao sam poluglasno i nastavio: “…tamo pred trgovinom se ubijaju, a tu se pokapaju!”, govorio sam dok sam prst uperio prema groblju.
Bio sam pomalo zabrinut. Ta gdje ćemo kampirati. U nastavku s obje strane ceste je bila šikara. Ipak, kao da sam znao, uskoro smo naišli na pokošenu livadu. Baš savršeno, zaključismo.
Te sam večeri dobio pozivnicu za 20. obljetnicu mature. Malo sam se šokirao, zar je toliko vremena prošlo? Učvrstilo me to u rezoniranju da zaista nemam vremena živjeti i raditi nešto što me ne ispunjava i u čemu ne vidim smisao. U WhatsApp grupu za obljetnicu sam ubacio fotku šatora uz objašnjenje gdje se nalazim. Adriana je prokomentirala da joj je ipak bolje u krevetu……nisam baš bio siguran da zna što govori 🙂 Nakon dugačkog hodanja, tople večere i uz pjev ptica koje su skladale unikatnu simfoniju baš za mene znao sam da je ovo jedino mjesto gdje trenutno želim biti.