Noć je bila blaga i solidno se spavalo. Krenuli smo prema vrhu Peca mentalno ne baš spremni za kišu.
Srećom, nije je bilo dok smo došli na sami vrh, no osjećalo se da se nešto sprema.
Vjetar je neprestano puhao, no ništa se nije sušilo od opreme. Osjećao se jak pritisak, težina koja je u sprezi s vlagom činila ovaj dan gotovo nepodnošljivim.
Sljedeća je dionica bila doseći Partizansku bolnicu. Sve je mirisalo na kišu, čak su počele kapati i prve kapi.
Ipak, potpuno smo suhi došli do bolnice, a gotovo odmah je krenula i kiša. Čuli smo je kako šušti na susjednom brijegu, a potom i vidjeli njeno približavanje.
Udarila je žestoko i bili smo zadovoljni što se nad našima glavama nalazi kroz. Potop koji je uslijedio zaista nismo željeli doživjeti u šumi.
Kiša nije prestajala satima, a mi smo se grijali pernatim jaknama i toplom hranom.
Pred kraj dana kiša je posustala. Dočekali smo i Dalibora, Kristininog muža koji nam je odlučio pripremiti ukusnu piletinu.
Povukli smo se u vreće za spavanje i suhi zaspali zadovoljni što su partizani baš ovdje odlučili imati bolnicu. U protivnom bio bi ovo jako bijedan dan, no ovako ispalo je savršeno.