Subotnja noć u klijeti g. Stanislava je bila ugodna. Šteta što je netko u nedjelju ujutro u 6:30 odlučio kositi travu flaksericom. No, ništa što čepići za uši ne bi riješili.
Trebalo je riješiti 2.5 km da se dočepamo centra svijeta. Tu smo odlučili malo sjesti u kafić. Pridružio nam se i Stjepan iz Ludbrega koji je pratio moju avanturu s PCT-a. Od gradova se teško odlijepiti. To zna svatko tko čita moj blog. Tek u 11:30 smo smogli snage da se pokrenemo.
Ubrzo su uslijedila polja koja su nas uvelike podsjetila na Slavoniju. Sada, nakon planina i svakodnevnih uspona znali smo bolje cijeniti ravnjake.
Nije nam predugo trebalo da dođemo do rijeke Drave.
Tu se nalazi i umjetna tvorevina zvana Dubrava. Radi se o jezeru gdje se nalaze mnoge kamp kućice i hižice. Ono što me očaralo je činjenica da su poljski wc-i građeni tik do jezera. Fasciniran sam velikom potrebom nas Hrvata da seremo i pišamo drito u vodu. Kada bi pokoji Hrvat proveo duže od par dana u prirodi i barem jednom ovisio o čistoći divlje, vanjske vode možda bi tada shvatio da se u vodu ne sere, jer vidi čuda, vodu i piješ.
Bilo je teško hodati. Ponekad se to dogodi. Sve je tri puta teže. Ne valja tada očajavati. Nađi kompromis. Mi smo ga našli u činjenici da ćemo prevaliti manje nego smo se dogovorili. Prošli smo grad Prelog, te se smjestili izvan grada u šumicu. Komaraca je na ovom mjestu koliko i stanovnika Irana. Vlaga dominira, pa kada sam složio šatoru i velikom ga brzinom ubacio u šator čekao sam dobrih 20 minuta da se prestanem znojiti. Tek tada sam se obrisao vlažnim maramicama i legao. Komarci su još neko vrijeme kampirali na mom šatoru. K tome, našao sam jednog krpelja na meni, a drugu već zapiknutog i moju nogu. Trenutno sam na broju 27. Pretpostavljam da sam u ovom trenutku hrvatski broj jedan. Ponovno sam se zapitao – u kojem trenutku evolucije neko biće krene živjeti od tuđe krvi pritom premještajući nos na guzicu kako bi mogao disati dok mu je glava u tuđem tijelu? Zbunjen sam…..