CLDT dan 3: Vukovar (59 km) – Kilometar 86: prvo kampiranje

Sinoć planirasmo spavati na nasipu Dunava u Vukovaru, na kamenu, no kada sam shvatio da Matt ima Six Moon Design šator, a koji nije samostojeći nastao je problem. Očekivali smo kišu, pa cowboy camping nije bio opcija. Tada je uskočio Igor i sredio nam spavanac – a kod koga drugog nego kod vatrogasaca. Hvala dobri ljudi!

Imali smo i tuš, pa je doživljaj bio potpun.

Ujutro smo se još malo zadržali u gradu upoznavajući Matta sa slavonskim običajem ispijanja jutarnje rakije – točnije njih dvije.

Izvlačeći se iz grada sreli smo dosta ljudi koji su nas evidentno prepoznali. Kod Lidla smo si pak dali malo oduška. Zavalili smo se na pod i po principu “Hiker trash” popili hladne napitke.

Krenuvši dalje valjalo je prehodati dobar dio staze koji ide uz Dunav.

A potom i preko polja što se nastavilo i kroz sljedećih nekoliko sati.

Osim Borovog Sela prošli smo kroz selo Vera gdje smo napravili i oduži odmor.

Pomalo su se počeli navlačiti i oblaci pa smo odlučili krenuti dalje. Ponovno su uslijedila polja pa je naći prenoćište postao izazov. Da bude zanimljivije pobrinuli su se komarci, njih stotine.

Popcorn je najgore prošla. Sigurno se pitate zašto Popcorn. Well…… O tome drugi put 🙂

Nakon borbe s komarcima pokraj nas je prošao naoružani čovjek na quadu. Nedugo potom došla je i policija. Upoznati su s našim putovanjem pa su se mirna srca vratili u bazu ostavljajući zbunjenog i naoružanog čovjeka što čekaše u čeki da nastrijeli neko nevino, krznato stvorenje u sto muka, jer ipak nažalost nije raskrinkao veliki emigrantski koridor. Bijahu to samo dobri stari CLDT-ovci što već drugu godinu zaredom krstare bespućima lijepe Slavonije.

Uz jaki smo vjetar postavili šatore na tvrdu podlogu očekujući oluju što je sjevala u daljini, a čiji je naum raskrinkavao taj isti, zloslutni vjetar. Ipak, na našu sreću oluja je odlučila zaobići nas.

Uz čašu smo se vina opuštali prateći oblake koji su za nas pokazivali svu raskoš svoje nabijenosti.

Vjetar se s vremenom utišao, no to je dozvalo nove probleme – komarce. Ubrzo smo pod pritiskom napada krvopija otišli u svoje šatore slušajući umirujući zvuk zrikavaca što i dalje meditativno i repetivno ispuštaju ljubavni zov.

Pomalo se uhodavamo. Nije lako iz frantičnosti gradske svakodnevice ubaciti se u sporost i bezvremenost koračanja, putovanja kojem je cilj samo opravdanje. Opravdanje da se putuje, da se okusi sloboda u svoj svojoj jednostavnosti, te tako približi jednostavnosti činjenice tko smo zapravo – lutalice kojima je jedno činiti – u samoostvarenju činiti dobro, kako sebi tako i drugima 🙂