Ustali smo se začuđeni što nam šatori nisu mokri. Nekim čudom su se u ovako vlažnoj šumetini ipak osušili. To je bilo dobro. Manje vode za nositi na leđima, manje vremena za sušiti.
Toga smo jutra došli do markera 800…..točnije napravili smo ga, no to je označavalo mjesto gdje su naše noge prehodale 800 km. Hrastovo lišće je bilo idealno za takvo što.
Večer prije sam dobio i poziv g. Ivana da navratim do planinarskog doma Lipa na malo osvježenje. Poznajem taj dom i bilo nam je drago što su nas pozvali članovi PD Lipa iz Sesveta. Takvi pozivi se ne propuštaju, iako smo morali hodati koji km offtrail. Na Lipi su nas dočekali Marica i Stipe. Jako ugodni ljudi. Počastili su nas burecima, te pivom i sokovima. Prije svega, svidjeli su nam se karakterno, pa smo imali i o čemu razgovarati. Nažalost, morali smo nakon sat vremena krenuti dalje. Vrijeme neumoljivo teče, a mi smo se morali dočepati barem Hunjke.
Kakav bi to bio dan da nas kiša ne prati? Svako poslijepodne bismo bježali od kiše. Tako je bilo i danas. Pomalo je škrapala, no ipak smo uspjeli neokrznuti doći do Hunjke. Pod strehom smo se oprali, a uskoro su došli Ruđer, moj brat, tata, šogorica i prijatelj Tomo, a kasnije i Sandra i Nina, te nam pripremili zakusku. Bilo je jako fino, no uskoro je počela i ozbiljna kiša. Pao je mrak i vesela je ekipa morala krenuti za Zagreb, a mi smo se smjestili pod strehu napuštenog doma na Hunjki. Valjalo se odmoriti kako bismo dan kasnije došli uspješno prešli u sekciju B2, odnosno spustili se sa Sljemena u podsused.