Nakon mirne smo se noći ustali i krenuli u novi dan. Marina mi se požalila da se ne osjeća baš najbolje, a ni ja nisam bio na vrhuncu. Odmah smo se morali popesti iz gudure u kojoj smo se nalazili. Bijaše prilično naporno, no uspjeli smo. U Šimrakima je, dakako, pao kratki doručak. U sljedećem pak selu iznenađenje – pekara na kotačima. Bureki, krafne i kroasani. Vrlo prikladno.
Vrijeme je bilo promijenjivo, a s njime i naše raspoloženje. K tome, usponi su nas gadno usporavali i mučili.
No, nije sve bilo znoj i suze. Toga smo dana dospjeli i do 900. km CLDT-a. Nije loše. E pur si muove 🙂
Na jednom smo dijelu skoro zabunom otišli za dom Vodice, no ispravio sam pogrešku i trebali smo krenuti velikom strminom na Pliješ. Marina je tada rekla da će doći na Geru s druge strane. Nisam baš shvaćao što želi, ali nisam komplicirao.
Matt i ja smo krenuli atraktivnom stazom prema Geri. Još sam dan ranije odlučio sudjelovati na proslavi dvadesetogodišnjice mature, pa sam dogovorio sa Sandrom da me pokupi na Geri u 18 h. Dakle, imao sam obvezu. Time frame.
Staza je postajala sve teža. Čas gore, čas dole. Znoj se slijevao, a dah su nam izbijale žestoke uzbrdice.
Zaprijetila je i kiša, a ja sam se odlijepio od Matta.
Kada bih naletio na kakvo križanje zvao bih ga da mu kažem gdje skrenuti. Već je odavno prošlo 18 sati i pritiskao me dogovor.
Došao mi je tada i Marinin SMS: Ja ću pauzirati par dana. Umorna sam i treba mi samoće.
Pitao sam je da li je na sigurnom. Odgovor je bio pozitivan.
S obzirom da znam da Marina čita blog: Matt i ja te iščekujemo, kad god budeš spremna!
Oko 19:15 sam stigao na Svetu Geru. Toga smo se dana uspeli preko 1700 mnv.
Sandra je čekala <3
Pričekali smo Matta, pozdravili se, a Sandra mu je donijela radlere i ponešto hrane. Ostao je u skloništu, a ja sam zapalio na godišnjicu u nadi da ću se ujutro u 9 vratiti na Geru.