Da, koliko ptice mogu biti glasne to nije normalno. U 4 ujutro ubijaju glasnoćom. Dobro je posegnuti i za čepićima za uši. Znam, ptice, divota, jednorozi i vile što skakuću po livadama. Sve je to divno, no san mi je draži. I onako se naslušam pjeva ptica baš svaki dan 🙂
Krenuli smo već oko pola 7, a uskoro smo naišli na dobrodošlicu. Nije da smo željeli ići u ovom trenu u Sloveniju, no vizualna poruka je bila otprilike – gonite se u 3…… Da, političari su katkada govnari. Upoznao sam na ovom putu dosta političara čista srca, altruiste, no službena politike Ljubljane je jasno pokazivala govnarstvo na kub. Da, visoka politika je takva, gotovo uvijek, a što možemo vidjeti i kod nas. Matt i ja smo to okrenuli na dobru sprdačinu, jasno odjeljujući poteze političara od dragog Slovenskog naroda.
Prešli smo i rijeku Kupu. Divna, kao i uvijek, osvježila nas je svojim zelenilom. A onda smo krenuli u brijeg.
Iza nas je i dalje dominirao Žumberak sa Svetom Gerom što nas je promatrala. Uvijek je zanimljivo promatrati kako se naočigled odmičeš od planine koju si netom osvojio.
Mnoštvo zelenila nas je podsjećalo gdje idemo – ispred nas je bio Gorski Kotar.
Sela su se izmjenjivala jedno za drugim. Sve manje i manje stanovnika u svakom novom selu, sve do Piščetke gdje nismo zatekli nikog živog. Čim ne čujemo lavež pasa znamo da je selo prazno ili vikendaško.
Pojaviše se i cumulonimbusi koji su zaprijetili kišom. Opralo nas je i par kapi, no ubrzo je kiša stala, a mi smo nastavili.
Trebalo je doseći Netretić. Tu je bila trgovina i kafić. Baš ono što smo trebali da se malo opskrbimo i osvježimo nakon dugog dana hodanja.
Po izlasku iz sela valjalo je naći mjesto za noćenje. Klek nas je dozivao iz daljine.
Našli smo kampiralište u pokošenoj rupčagi. Znali smo da će nas vlaga satrati ovdje, no nismo imali mnogo opcija.