Već smo hodali u 7:30. Uskoro smo susreli i kršćane iz kampa, pozdravili se i nastavili. A onda je uslijedio marker 1000. Wooooow, u komadu smo prehodali 1000 km. E to je mnogo….iako ne baš too much, ali nije loše.
U nastavku me obuzeo umor i glavobolja. Odmah su me spopale misli o meningitisu i mnoštvu krpelja koje sam pobrao, no ništa od toga. Bio bi to kraći i lakši put s ovoga traila, a to tako ne ide.
Stali smo i na jednu pauzu, a onda sam prepoznao medvjeđe otiske…..vrlo uzbudljivo 🙂
Sve smo se više osjećali ljudima Gorskog Kotara.
Kada bijaše vrijeme za ručak dospjeli smo na lokalitet Orlove stijene. Bilo je dobro ovdje objedovati.
No, iako bi bilo tamo jako dobro kampirati morali smo krenuti dalje. E da, to je thru hike – kada je najbolje moraš zaboraviti gdje si i ići dalje.
Koračajući dalje na dlanu su nam se našle Brod Moravice.
A onda šok…..cesta koju nam je karta pokazivala nije postojala. Morali smo improvizirati, te zalutasmo mojom krivicom. To nikada nije zabavno, ali uspjesmo.
Još malo po selima i bilo je lakše za disati znajući da je našem lutanju za danas došao kraj.
Skidali smo se s brda, ali problem je bio naći noćenje. Nagibi i šikara su nas obeshrabrivali, no ipak…..
Došli smo do Brezja i tu nas je gospođa primila kao da smo gratis kompletna država. E pa nismo!!!!!!!!!!!! A ta je gospođa odlučila ponudit nam krevet bez da je trepnula okom.
Znam, mi Hrvati imamo jako visoko mišljenje o sebi i mislimo kako smo super gostoljubivi. Ovo je bio prvi takav slučaj u 1000 km. Hoćete li još? Već 2 dana smo hodali uz ceste, sela i gradove i nitko nas nije ponudio niti vodom.
Naišli smo na romske kuće…prvo je pitanje bilo: trebate li vode?
Gostoljubivost se ne događa slučajno, niti ovisi o mom pitanju: molim vas vode. Gostoljubivost te preduhitri….. No, nisu nas preduhitravali. I ne bunim se, imam sve što mi treba, želim to zbog ljudi, našeg naroda, da napreduje, da se izdigne iz samodopadnosti. No, dobro, pisat ću vam s vremenom još o drekima s puta….jer bilo ih je.