Začudo, noć je bila suha, bez kondenzacije. Bijaše lakše ustati i krenuti u novi dan potpuno suh.
Glavna je briga toga jutra bila naći vode. Srećom, dosta je kuća, zaseoka uz put pa smo užicali s vremena na vrijeme.
Kod jedne kuće gdje smo žicali vode dobili smo i domaćih breskvi i naputke za daljnju vodu.
Sreli smo i dvoje Nijemaca, sina i majku koji su nam jedno vrijeme pravili društvo.
Trail je toga dana uglavnom išao prema gore i to nas je iscrpljivalo. No, znamo da bez muke nema nauke. Tako je i s hodanjem. Ako ne potegneš nećeš nigdje niti dospijeti, osobito ne na vrh.
Još za žarkog sunca smo se uspeli na Orljak, 1100 m visok vrh s kojeg je pucao pogled na veliki dio Istre i Učku. Da, ušli smo u Istru.
Ubrzo smo odlučili da ćemo ovdje kampirati. Puhao je vjetar i najavili su promjenu vremena, no nekako smo si mislili da nizbrdo, kuda je išao put dalje, nema prikladnih mjesta za kampiranje.
Čekali smo zalazak sunca i guštali u pogledu na more u daljini.
Vjetar je pojačavao. U par navrata mi je toliko savijalo centrale šatora da sam imao osjećaj da će ga strgati. Ako pukne, nije niti za drugo nego da ga bacim, promišljao sam.
Da bude uzbudljivije krepao mi je i mobitel s kartama i svime ostalim. Ništa, odlučio sam nabiti čepiće za uši i mirno zaspati. Nerviranje nikada nikome nije pomoglo.
Vidjet ćemo što će donijeti jutro.