CLDT dan 70: Kilometar 1379 – Rabac (1396): čari Jadranskog mora

Nismo bajno spavali. Tako je to kad kampiralište nije baš dobro. No, ipak smo ulovili nešto sna. Valjalo je dokopati mora pa smo brže bolje krenuli u smjeru Rapca.

Bilo je to uglavnom spuštanje, pa su kočnice lagano boluckale, no uspješno smo došli do uvale gdje smo se malo okupali, ali što je još važnije – posušili opremu.

Nije to bila neka top uvala, ali poslužila je svrsi. Kada je sve bilo suho uz more smo krenuli dalje. Put je bio očaravajući, a mi smo zastajkivali svako malo kako bismo opalili koju fotografiju.

Trail prolazi i preko lijepe, ali puste plaže. Tu smo zatekli i dva kupača. Saznali smo da je more ovdje hladno zbog vrulje, a u što sam se uvjerio kada sam se bacio u more. More je bilo kristalno čisto i prekrasne boje. Naprosto sam morao uskočiti.

Poslije razgovora s dečkima, a koji su ispitivali zašto hodamo, krenusmo uz more prema Rapcu. Put je bio divan, sve dok se na jednom dijelu nije ispriječila kuća. Na karti se jasno vidi da je ovdje trebao biti javni put, ali netko si je uzeo za pravo privatizirati javno dobro. To me jako ljuti, kada pojedinci prisvajaju tuđe ili javno. Bilo da se radi o zemlji, stvarima ili intelektualnom vlasništvu – mrzim potkradanje i muljažu. Proglasiti tuđu ili javnu stvar, dobro ili ideju svojom je apsolutna bijeda duha, karakteristika najvećih bijednika, a pred nama je stajalo opravo to – djelo takvog duha, a što nije jedina bijeda duha u koju smo se mogli osvjedočiti na ovom putovanju. Ali takav je život, ponekad ti dobaci ponešto smeća. Počistiš govanca i ideš dalje slijedeći svoj cilj ustrajno i časno 🙂

Zaobišli smo tuđi jad i došli u Rabac. Odmah po ulasku prolazili smo pokraj jedriličarskog kluba, a odatle nam je mahao Mladen.

Hajte na pivo, s osmjehom nas je dozivao. Mladen i ja smo se upoznali prije koji mjesec na predstavljanju moje knjige u Labinu. Bilo je baš dobro sresti još jednog prijatelja na ovome putu, i to ovako neplanirano.

Predložio nam je mjesto za spavanje ove noći, što je bila korisna informacija.

Grad nas je dobro začarao svojom ponudom, pa smo se zadržali i više nego planirano. Dočekali smo i utakmicu. Sjedeći uz more, pijuckali smo pivo dok je 20 m dalje na točkici od ekrana bilo nešto zeleno. Shvaćali smo kakva je igra po reakcijama ljudi u kafićima. Prolaznicima smo izgledali poput beskućnika, pa su nas tu i tamo ošinuli pogledom osude. Ha da, bili smo zavaljeni na podu gdje svakodnevno prolaze i ne očekuju da im nešto remeti praznike i njihov mondeni hod rivom 🙂

Tada je naletio još jedan dobri planinar iz PD-a Skitači, Labin, a prije njega također jedan gospodin što sam ga upoznao na predstavljanju knjige. Naslikavali smo se, nadopunio nam je baterije u lučkom uredu i lijepo popričasmo. Stigla je i poruka na mob trebamo li što. Bila je to još jedna dobra duša što je prisustvovala mojem predavanju. Da, mnogo dobrih ljudi 🙂

Oko 23:30 krenuli smo prema plaži noćiti. Život uz more je još bujao. Kada smo ušli u Valamar počeo nas je slijediti zaštitar. Sve bliže i bliže, dok nas nije zaustavio. Ruksaci i bradurine su zalog problema, barem ovdje, pa je pozvao kolegu. Stariji kolega nas je ispratio do kraja resorta kako bi posve bio siguran da ćemo se udaljiti od kiča i glamura ovog resorta. ‘Da, samo smo u prolazu, na to imamo pravo, zar ne?’, pravio sam se glup. ‘Naravno!’, reče i doda – ‘Trebali ste zaobići Valamar da nemate problema.’. ‘Ma ne, ovo je više vama problem nego nama. Mi koristimo svoje pravo na prolaz, a vaš je problem što nas smatrate uljezima. Ta vaši gosti su posve sigurni uz uljeze kao što smo mi.’

Došavši do kraja resorta uzviknuo sam ‘Vidimo se…..ili bolje reći – ne vidimo se’.

Plaža je bila mokra, ali odlučio sam kampirati bez šatora. Nije to bila loša ideja.