U 6 sam sati već hitao prema Fužinama. Čuo sam se sa Sašom Kajfešom iz Croatian Way-a koji mi je ponudio pomoći. Nije mi dugo trebalo da kroz mokro raslinje koje me potpuno smočilo dođem do ceste koja me je dovela do Fužinama.
Došao sam do Fužinske kuće, a tu je bio Saša. Počastili su me ovdje doručkom, a Saša je sredio i intervju za Novi List. Uskoro je počela i kišurina, pa sam spašavao stvari da se ne smoče. Napunio sam malo i elektroniku, a onda je došlo vrijeme da krenem dalje.
Iz Fužina prema Liču, a onda u brda. Morao sam se prebaciti u novovinodolsko zaleđe. Put je vodio kroz jezivu šumu. Kao i obično – nigdje nikog.
Nakon nekoliko sati izbio sam na prijevoj s kojeg sam ponovno ugledao Jadransko more. Vrijeme je instant postalo bolje, a što mi je jako godilo.
Serpentine su me spustile niže, a uskoro je ispred mene bilo selo Bribir. Tu sam odlučio noćiti, rekupirati se kako bih sutra ponovno mogao potegnuti preko 35 km.