Jovan je uvelike bio budan kad sam se spustio s kata. Ponudio me doručkom, ali najčešće ne jedem kada se ustanem. Pozdravili smo se, a ja sam sretan jer su noćni oblaci i kiša otišli, krenuo u novi dan.
Jutarnje je sunce činilo čudesa od jezera. Naišao sam i na prvog poskoka. Doduše, nije imao glavu, ali je i dalje bio poskok.
Dugo sam vijudao uz jezero. Stao sam i da se najedem uz veliko plavetnilo. Nešto kasnije zazivao sam u jedno dvorište vode. Čovjek me pozvao da uđem. Bio je to g. Sretan Buljan. Iznenađen mojom pričom ponudio me ručkom i predložio mi neke nove rute za hodanje.
Dugačkih 25 km uz jezero se bližilo kraju, a završilo je prelazom preko brane HE Peruča.
Vjetra nije nedostajalo što je bilo zabavno, a uslijedio je manje zabavni dio – uspon.
U početku je bio prilično pitom, ali kako sam ulazio u Svilaju tako se nagib povećavao. U daljini sam, srećom, imao dobar pogled – na Kamešnicu, pa je napor bio opravdan.
Ipak, vertikale su me ubijale. Nije mi to jasno – smatrati vertikalu planinarskom stazom. Udri po vertikali pa se pentrajte…..:)
Naposlijetku sam, s jezikom do poda, došao do Orlovih stina.
U blizini se nalazi i dom sa zimskom sobom gdje sam odlučio noćiti. Imao sam puno vremena pa sam pokrpao čarape, skuhao si večeru i guštao u malim ritualima.